Svi smo krivi, samo je ludost nevina!

May 16, 2018

Tekst je pisan u avgustu 2015. 

 

Možda ovaj tekst nije u direktnoj vezi s naslovom, možda ni „ono“ od juče ne bi bilo isto shvaćeno danas, možda je ovaj trenutak samo vraćanje u prošlost, a možda prekretnica za budućnost! Možda je ovo samo pronađeni smisao izgubljenim osjećanjima.
Vjetar odnosi latice cvjetova i trave, vrijeme neuništivo gazi dugo očekivanu slobodu.


Prije nekoliko dana sam započela pisanje knjige. Rekla sam to direktno samo trojici muškaraca. Upravo sada dok pišem razmišjam zašto samo muškarci do sada znaju. Zato što sva trojica imaju posebno mjesto u mom srcu, svaki na svoj način. I ima još takvih muškaraca, ima i žena. Rekla bih i ženama, ali nekako sam se odaljila od njih. Nesvjesno, makar s moje strane. One koje cijenim i volim spletom okolnosti rijetko gledam, počev od moje majke. Većina njih živi u različitim gradovima i zemljama, većina se udala, i one su postale majke.

Juče sam čula jednu rečenicu koja mi i danas odzvanja u glavi: „Braća su braća, ali žene nijesu sestre“. Mislio je čovjek zaista na krvne veze, odnosno na braću i njihove žene (jetrve). Ali je za mene ta rečenica imala dublji smisao. Mnogo jak, nego, ipak, se ne bih usudila da kažem i prirodan. Čovjek je pričao o onom što se u sociologiji naziva svojinom i vlasništvom. Sjetih se sada, jedne od najtežih lekcija kojima nas je učio profesor Vukičević. Možda zato što joj je on dao takav smisao, ili zato što je u praksi najteže razgraničiti ove teorijske pojmove. Najteže, ukoliko nećete to da radite kroz otimačinu. Pričao je o zemljištu, granicama … i tome kako žene vole podjele, to jeste vole da se zna čije je šta. Možda žene sebe ograničavaju, a muškarci žive ležerno. A možda žene jasno žele da znaju kolika je njihova sloboda. Možda je nešto treće, …, peto… Možda ima onoliko značenja koliko i žena . Ne znam, nekako ja slobodu nađem na svakom mjestu, pa i na tuđoj „teritoriji“.

Juče sam puno razmišljala o mojoj majci. Majka, kad je ja tako zovem, jedino i može biti moja, ali naglašavam kako bih pojačala taj odnos, ne samo mene i moje majke, nego svih vas s majkama, vašim majkama. Razmišljala sam o toj vrsti ljubavi i sjetila se brojnih rastanaka kada sam bila djevojčica u srednjoj školi. Povremeno sam išla u Goliju, svaki put bi majka svoje suze na rastanku krila od mene. Ali, ja sam ih osjećala i jako mrzjela zvuk auta u kojem sjedim, te mašine koja me tako odaljava i vuče od majke.


Dok pišem tekst jedno kuče, od Dorinih četvoro mi leži u krilu. Najviše je cvililo, zato sam ga i uzela. Tri ženke su se sklupčale jedna oko druge, dugo im je trebalo da se smire, mada su povremeno cvilile i ležeći tako jedna uz drugu, a on se smirio čim sam ga stavila u krilo. I psi osjećaju zaštitu i sigurnost. Nijesmo samo mi ljudi zavisni. Životinje, samo, nemaju često priliku da to budu.
Dora je, ipak, počela po malo da ih izbjegava, vjerovatno instinktivno jer rastu i postaju malo teški i naporni za nju. I većina majki tako jednog dana počne sa svojom djecom, prvo ih postepeno odvaja od svog tijela, pa onda i emotivno i razumski. Posljedice kod svih vrsta su iste. Ostajete sami, i sami morate da opstanete. Majke vas tome i uče.

Nekad su metode opstanka okrutne, ljudi ubijaju životinje i kada nijesu ugroženi, ali su jači. Ljudi tako biju i ubijaju i ljude.

U povratku iz Sutomora vidjela sam veliki broj ribolovaca i mnogo više razapetih udica. Ljudi koji pecaju ribu su dobili i naziv, kao zanimanje, i sve te riječi koje se koriste u ovim kontekstima: pecanje, lov, udica, ulov… imaju podmukli smisao, prevaru u sebi. I nijesam ja ništa bolja od ribolovaca, ja ne pecam, ali koristim njihov trud za svoje „dobro“. Indirektno pomažem tim podmuklim radnjama da dobiju završen glagolski oblik. U trenutku se osjetih loše što jedem ribu, pomislih da sam licemjerna i to svaki put pomislim kad shvatim na koji način i kojim putem ono pripremljeno meso na stolu dođe tu gdje jeste. Toga se sjećam i kad sam bila jako mala, nijesam mogla da gledam kako se kolju životinje, ali sam rijetko odbijala taj krajnji proizvod. Naučena sam od malena da ga jedem, to je bilo uvijek nešto najukusnije; sve to meso, od raznih životinja. A juče su sve te životinje išle, trčale, letjele, plivale… oko nas. Bile slobodne. I sve je ovo i ranije u istom obliku bilo oko mene, samo nijesam razmišljala o tome na isti način.

 

Ljudi su po prirodi sebični, ali to nikako da shvate i priznaju. Znam da ću mnogima od vas biti smiješna dok ovo čitate, ali to vam je onaj opstanak i preživljavanje. Samo su metode različite i vidovi spoljnih manifestacija. A najveća razlika u svemu je svijest i priznanje. Priznanje sebi i drugima da nijeste ništa bolji od njih. Biće i tako jednako mjesta na ovom svijetu za sve nas, vjerujte mi. A posebno će biti prilike da budemo bolji. Ipak, često zaboravimo da razmišljamo o sebi i svojim postupcima jer naučeni smo da preživljavamo. Često i bez smisla.

Uvijek sam u malim i sitnim stvarima tražila smisao i sreću. Znala sam da su krupne mnogo bolnije. Stignu nas kad – tad. Uspijevalo mi je, skoro uvijek. Pitanje je samo koliko sam taj osjećaj znala da zadržim i sačuvam u sebi. Od juče čuvam jedan, a bio je samo san. I neću pisati o njemu, i ja dalje neke stvari umijem sebično da sačuvam za sebe jer sam isto tako shvatila šta sve naruši sreću.

 

Sebičnost je osobina svih nas i u svima nama. Svaki put kad očekujemo i zatražimo od drugih da se „vežu“ za nas jer ih volimo i mislimo da ih niko neće voljeti kao mi, sebični smo beskrajno. I tu više nema slobode, egoizam ju je rastrgao. Poigravanje sa svojim životom prevazilazi okvire „samo našeg života“. A i ljubav bez slobode počne da se guši, jedno uvijek morate, makar, djelimično uništiti. Ali, znam, i to je preživljavanje. Preživjavanje u kojem čekamo nekog drugog, nagovještaj za život. I nemoguće je sve definisati, ili je možda samo lakše neka osjećanja i misli progutati u sebi, kako ona ne bi progutala nas.


Ponijeli su me talasi, daleko od obale, činilo mi se da idem u smjeru koji ne želim, ali kada sam se okrenula ka obali bila sam skoro u istom pravcu od mjesta gdje sam ušla u vodu. Takav je bio samo osjećaj – da je voda jača od mene. Prvo napisah: osjećaj je bio samo takav, vratih se i pomislih da ovaj redosled ima suštinski drugačije značenje, asocijacija je bezbroj, misli ludosti . To prostranstvo i beskraj vode u kojoj najsigurnije možete da budete svoji i slobodni, dok vas nešto „jače“ od vas „ne otrgne“ i „ne proguta“. Tako vam je i u vazduhu, jedino je nekako na zemlji drugačije.


Na obali sam opet bila zarobljena. Vratila sam se preživljavanju. Ugašen telefon do povratka u Nikšić mi je, ipak, pomogao da zadržim taj osjećaj sreće od jutra. I jednako sam kriva i jednako nevina koliko i sva osjećanja i misli u meni.

Please reload

 

©2018 by marina.vujacic. Proudly created with Wix.com