No eyes, no money!

May 12, 2018

Tekst je pisan u oktobru 2013. 

 

 

Ili u prevodu: ako nemate oči, nemate ni novac.:)  Jer, tako vam to objasne turski službenici u banci.:)

 

Od 8. do 12. oktobra sam boravila u Istanbulu. Povod je bio konferencija o ljudskim pravima osoba s invaliditetom na zapadnom Balkanu i Turskoj, koju su organizovali European Disability Forum (EDF-Evropski forum invaliditeta) i Unicef uz podršku Evropske komisije.

 

Da bih prenijela svoje lično iskustvo s ovog skupa, izdvojila sam 3 sata svog slobodnog vremena i to u nedjelju veče. U suprotnom ne bih ograničavala vrijeme u kojem ću vam prenositi ovo iskustvo.
 

Odlučila sam da o ovom događaju ne obavještavam medije i ne pišem „profesionalne“ izvještaje, osim redovnog koji pripremam za Skupštinu UMHCG-a, već upravo da opišem lični doživljaj. Više je razloga zbog kojih odlučih ovako, prije svega zato što će to biti svojevrstan dnevnik iskustva i boravka u Istanbulu. Dodatan razlog je taj što ne želim javno (medijski) pisati o evropskom pokretu osoba s invaliditetom dok ne odlučim da budem „javna“ kad je u pitanju crnogorski pokret. No, ipak će biti malo poređenja jer u trenutku dok pišem prethodu rečenicu sjetih se da bi jedan događaj šteta bilo izostaviti.

 

Utorak, dan 1, 8. oktobar

Polazak i dolazak u Istanbul. Odlučih se da ovaj dan „uključim“ kao prvi jer je samo po jednom iskustvu bio nezaboravan i ovjekovječen.
Ipak, on se ne može porediti s nekim crnogorskim iskustvom jer mi nemamo uslova za takvo iskustvo i doživljaj. Nigdje nisam doživjela takvu vožnju kao u Istanbulu, možda jesam bržu, ali luđu sigurno nisam. Osnovno za takvu vožnju što nama nedostaje jesu dvije ili tri trake, takve ulice i tereni, i takva prilika. :) 

 

Te noći sam shvatila koliko je Istanbul veći od cijele Crne Gore u geografskom i demografskom smislu, i nije me to zabrinulo. Jedino sam ljubomorna na njihov evropsko-azijski fenomen.
 

Na konferenciji je iz Crne Gore pošlo 8 predstavnika iz organizacija osoba s invaliditetom računajući i asistente. Moja uloga je bila dvostruka, bila sam i učesnica i asistentkinja istovremeno. Ta uloga nekad može da bude jako zanimljiva. Upravo se to pokazalo takvim ovog puta. Još nekolike rečenice pa ću objasniti i zbog čega.


Malo mi je falilo da zaboravim; dan prije polaska iz Crne Gore, korisnici kolica su dobili informaciju da je za njih organizovan prevoz od aerodroma do hotela. I nigdje nije pisalo da je pristupačan, samo su organizatori iz Agencije (TAIEX) poželjli prijatnu vožnju. I imali smo prijatnu vožnju. :) 


Za nas se pristupačnost na konferenciji koja okuplja više stotina ljudi, od kojih je većina njih s invaliditetom i na kojoj se priča o ljudskim pravima osoba s invaliditetom, podrazumijevala. Međutin, za ostale nije.


Došli smo do kombija, međutim umjesto hidraulične platforme naišli smo na dvije daske napravljene od šperploče. Kvalitetan materijal, kvalitetna i potpuna pristupačnost… 
 

Na kraju nijesmo otišli tim prevozom, pošli smo malim autom, na isti način ali makar Milenka nijesu unosili, već je sam ušao, i jednako doživjeli nevjerovatnu vožnju. Kažem mi jer u dobrim uslovima bi se ovdje mogla navesti jedna od prednosti dvostruke uloge. Ja kao učesnica konferencije, a da pritom nijesam korisnica kolica, bih sama sebi morala organizovati prevoz, kao asistentkinja uvijek idem s korisnikom u pratnji. Često uštedim novac, mada i kao osoba s invaliditetom neke stvari nijesam plaćala, kao što je karta za metro i tramvaj.


Dan se završio večerom kod Hasana, stanovnika Istanbula kojeg smo prvog upoznali, nametljivog ugostiteljskog radnika, koji sve podređuje zarad svoje nametljivosti, ljubaznosti, osmijehu i šarmu ugostitelja, odnosno ličnog profita i zadovoljstva gostiju.
Ipak, nama s Balkana ne bi bio interesantan da nije hrana bila izvrsna, mješavina pilećeg, telećeg i kozjeg mesa. Priznajem da sam u opisu i ocjeni Hasana bila gruba jer za potpun ugođaj Hasan se trudio ljubeći ruku i poklanjajući ruže. ;) 

 

Srijeda, dan II, 9. oktobar

Ustali smo jako rano u pola 7.00 h po turskom vremenu, pola 6.00h po našem, doručkovali i otišli u drugi hotel gdje je bila konferencija. Povod je bio da razbijemo stereotip o crnogorcima i njihovoj lijenosti. Zadnji smo i pošli s konferencije :). Inače su predstavnici iz Crne Gore bili smješteni u različitim hotelima, rekli su nam da je to zbog ograničenih mjesta i pristupačnih soba za korisnike kolica u jednom istom hotelu.


Konferencija je otvorena u 9.00 h, pozdravnim govorom Janisa Vardakastanisa, pretpostavljate iz Grčke, Predjednika EDF, osobe s oštećenim vidom. Ovo poslednje namjerno naglašavam jer mi je u trenutku ličio na neke druge, njemu slične ne samo po vrsti invaliditeta. Taj stav, način govora, pokreti, pa pomalo i izgled su nekako karakteristični.


Nadalje, poseban utisak na mene je ostavio Stig Langvad iz Danske, korisnik kolica, čovjek pedesetih godina, jedinstvenog duha.


Pauzu za ručak smo iskoristili da pođemo do banke i podignemo novac koji smo dobili kao dnevnice. Umjesto da ručamo u hotelu odlučili smo da nakon podizanja dnevnica odemo na domaću tursku kafu, jedinstvenog mirisa jer u tom trenutku nijesmo bili ni gladni. Međutim, u banci smo se zadržali mnogo više od očekivanog. Procedura Vestern Juniona (Western Union) je nevjerovatna i jedinstvena po diskriminaciji osoba oštećenog vida. Dakle, osim problema u komunikaciji nastalih zbog toga što njihovi službenici ne znaju engleski jezik, rečeno nam je da osobe oštećenog vida ne mogu podići novac na svoje ime. Jednostavno zato što ne vide ne mogu imati ni novac. Ljudi iz WU razmišljaju da ih ne oštete na neki način osobe oštećenog vida, iako ja ne znam na koji način, ali osim toga što ne razmišljaju o diskriminaciju koju čine, ne razmišljaju ni da osobama oštećenog vida mogu nanijeti duplu štetu u situacijama kada traže da neko drugi podigne njihov novac, tako što će umjesto njih popuniti i potpisati zahtjev i ne samo to već, možda i zloupotrijebiti i potrošiti njihov novac. Sjajno.


Banka je pored toga nepristupačna, korisnici kolica čekaju ispred vrata, ali zauzvrat među prvima podignu novac jer službenici moraju da im iznesu papire da potpišu i novac im daju direktno na ruke. U ovoj situaciji ne postoji mogućnost da ja kao asistentkinja zaradim :). Nepravda se nastavlja :).
Posle 2 sata procedure smo na kraju otišli na objedinjeni ručak-večeru prije kafe jer je već bilo 17.00 h.

 

Uveče smo prošetali Taksim trgom i ulicom. Izdvajam je po nezapamćenom broju ljudi koji su za tako kratko vrijeme prošli pored mene.

Znam da bi neke više interesovalo kako je bilo na konferenciji, ali ja ne mogu a da ne pišem o sporednim događajima koji su učinili da ovu konferenciju zapamtim više nego ostale.

 

Četvrtak, dan III, 10. oktobar

Da nešto više pišem o konferenciji ostavila sam utisak iz trećeg dana ili drugog radnog dana. Jutro je započelo s portugalkom Paulom Hant, konsultantkinjom Unicefa. Pričala je o inkluzivnom obrazovanju na jedinstven način, upravo onako kako bi pravi predstavnici pričali s aspekta ljudskih prava. Nakon nje je opet Stig iz Danske imao prezentaciju. Nijesam izdržala a da im ne postavim nekolika pitanja. Prvo me je interesovalo šta Paula misli o našem inkluzivnom obrazovanju, a potom sam oboje upitala da mi kažu šta misle o terminima „children with disabilities“ i „children with special needs“ i da li mogu da naprave razliku.


Paula nije bila u Crnoj Gori, pa prema tome nije mogla pričati o našoj „inkluziji“. Rekla je da postoji velika vjerovatnoća da će doći. Što se tiče terminologije oboje su rekli da po njima termin djeca s posebnim potrebama ne znači ništa ili znači sve. Dakle, ako govorimo o djeci s invaliditetom, ne možemo govoriti o djeci s posebnim potrebama i upravo je u ovoj situaciji Paula izgovorila ključnu rečenicu da smo u nekim situacijama svi s posebnim potrebama i navela primjer koji mi često navodimo, a to je primjer pušača, stranaca u drugom govornom području i tako dalje.


Nakon njih smo imali prilike da čujemo još jednu sjajnu prezentaciju Nigela Kantvela koji je govorio o deinstitucionalizaciji i alternativnim vidovima podrške, u stvari, govorio je o neophodnosti ukidanja i mijenjanja institucija, govorio je o tome da dijete/osoba/ličnost mora biti najosnovnija u procesu i da je ona subjekat. To znači da je neophodno mijenjati uslove, a ne prilagođavati djecu uslovima.


Posle podne me je užasno boljela glava, otišla sam do sobe i tako propustila nekolike prezentacije. Na kraju kad sam se vratila došla je na red prezentacija Jelene Perović, predstavnice Unicefa iz Crne Gore. Jelena je prezentovala rezultate kampanje „Govorimo o mogućnostima“ i pričala o njihovoj metodologiji pristupa. Prezentacija joj je bila dobra jer je kampanja dobra i ima rezultate. Ovo je upravo prilika da i to kažem javno jer od kada je Ben Perks u Crnoj Gori rade jako dobre stvari. Pristup djeci im je dobar, jedino što mi smeta jeste što su im naši predstavnici u kancelariji ovdje nametnuli zvaničan prevod termina „children with disabilities“ kao „djeca sa smetnjama u razvoju“, ali i to je „zahvaljujući“ organizacijama koje zastupaju djecu s invaliditetom u Crnoj Gori.


Uveče nas je opet čekala večera kod Hasana, ovaj put smo na jednom mjestu večerali svi, ja, Milenko, Milan, Goran, Milo i Baki.

 

Petak, dan IV, 11. oktobar

Ovo je ujedno poslednji dan konferencije, dan kada je već koncentracija na veoma niskom nivou jer se svaki dan radi najmanje do 18.00 h.
Na samom početku sam izostavila jednu bitnu stvar. Konferencija se odvijala na 4 svjetska ili evropska jezika: engleskom, turskom, albanskom i srpsko-hrvatskom, kako je pisalo u agendi. Međutim, prevod na jezik koji obuhvata Crnu Goru, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, pa pomalo i Makedoniju nije ličio na nešto nama blisko :). Šteta bi bilo više trošiti vrijeme na pisanje o tome. Samo ću izdvojiti momenat kada je naš kolega iz Bosne Suvad Zahirović zatražio mikrofon i obratio se na engleskom jeziku kako je rekao: „zbog užasnog prevoda na balkasni jezik  


Neki učesnici kojima engleski nije „bolja strana“ su odustali od prevoda prvi, drugi ili treći dan.
Odgovornost je naravno EDF-a, najveće evrospke mreže koja okuplja organizacije osoba s invaliditetom. Suvad je taj dan i u tom trenutku između ostalog pomenuo i diskriminaciju od strane WU i izgovorio rečenicu koju ja poštujem do maksimuma, a to je da on iz principa nije htio podići novac na način koji bi ga diskriminisao i omalovažio. Kažem da poštujem jer je to situacija kad govorite o jačini svoje ličnosti iako time činite nekom drugom uslugu jer nijeste uzeli novac koji pripada vama.

 

Tog dana su bile najbolje dvije prezentacije: Gordane Rajkov iz Srbije i opet Stigova. Gordana je pričala o učešću osoba s invaliditetom u političkom životu. Ona je inače, za one koji ne znaju prva osoba s invaliditetom iz Srbije i regiona koja je bila poslanica u Skupštini i to u dva mandata, ali nikada nije pripadala ni jednoj političkoj partiji jer je kao osoba s invaliditetom bila svjesna da mora sarađivati sa svakom, posebno s onom na vlasti, a vlast je lako smjenljiva, makar u drugim državama. Takođe je navela da se osobe s invaliditetom moraju baviti politikom jer ako one neće da se bave politikom, politika će se baviti njima.


Stig je govorio o pristupačnosti kao pitanju ljudskih prava. Imao je sjajnu prezentaciju i pokazao je sjajno mjesto u kojem je pristupačnost ideal.


Na kraju je Havijer Guemeš iz EDF govorio o medijima i invaliditetu. Mislim da su tu prezentaciju trebali čuti mnogi predstavnici organizacija osoba s invaliditetom iz Crne Gore, tu lekciju kojoj ja posvećujem dobar dio svog vremena i rada.

 

I šteta bi bilo izostaviti momenat koji je obilježio kraj konferencije. Dok se primicao kraj predstavnici organizacija osoba s invaliditetom iz Ex Jugoslavije su pripremali rezoluciju protiv ovakvog načina i tretmana osoba s invaliditetom. Rezolucija je sadržala informacije o diskriminaciji osoba s invaliditetom prije početka i tokom konferencije. Na kraju je opet Suvad zatražio mikrofon da bi najavio čitanje i prevođenje iste od strane učesnika, kako bi prevodioci imali manje posla :).
Međutim, rezolucija je prevedena i pročitana samo na engleskom jeziku jer se nakon toga ustao i približio govornici predsjednik EDF Janis, koji iako je i sam osoba s invaliditetom nije doživio na isti način diksriminaciju. Jer osim što je organizator ima drugačije vizije i interese. Njegov novac je između ostalog podigla njegova žena bez problema jer on nema problem s diskriminacijom :). Koga je briga o ljudskim pravima kad novac i moć počinju da vladaju svijetom ili u našem slučaju pokretom osoba s invaliditetom, a u ovoj situaciji konkretno vlada na evropskom nivou.


Ovo je momenat koji mi je jako puno ličio na crnogorski pokret, razjedinjeni crnogorski pokret, gdje najviše misle da vladaju oni koji imaju najviše novca jer je moć u njihovim „rukama“. Ljudska prava gube suštinu i smisao tamo gdje novac ima primat jer on „buši“ gdje burgija ne može.

 

Da bi razbistrili takvu završnicu opet smo otišli u šetnju, pristupačnim metroom i tramvajem, uživali u vožnji i obilasku novog trga Sultanahmeta, Plave džamije i Ajasofije, mjesta gdje se nekako sve vjere i religije spajaju, pa čini mi se i ateisti, i gdje nema podjela kao kod nas. Mjesta gdje tijelom samo vladaju osjećanja i zadovoljstvo duše.

U tom zdanju s aspekta osobe s invaliditetom posebno je zanimljiva pristupačnost o kojoj bi mogli da nauče i naši „vladari“.

Večerali smo u Riba i meso (Fish and meat) restoranu i zaključili da je ipak ukusnije kod Hasana.
Tu noć je igrala fudbal naša reprezentacija protiv Engleske. Žurili smo da se vratimo na vrijeme. Međutim u povratku na metro stanici smo naišli na pokvaren lift, čekali smo servisiranje i na kraju se mehanički spuštili liftom. Milu je bilo stalo da isprati utakmicu, meni su bitniji drugi doživljaji i iskustva. 

 

Subota, dan V, 12. oktobar

Opet smo ustali rano da bi otišli do grand bazara i Kapali ćaršije, odnosno da bi trgovali .
Opet smo naišli na pokvaren lift, popeli smo se na sprat pokretnim stepenicama, tako što je Goran pomogao Milanu i Milenku nakon što je prešao na mehanička kolica.
Vratili smo se, takođe, stepenišnim liftom. I tada je vladala i pobijedila hrabrost.
Uveče dok smo čekali da se lift popravi, ja sam nagovarala Milenka da se spusti njegovim elektromotornim kolicima, inače teškim 115kg niz pokretne stepenice. Ostali se nijesu usudili da ga nagovaraju, a ni on da pristane jer to jeste jako rizično. Ja sam ipak vjerovala u Goranovu tehniku i Milovu snagu što se sjutri dan i pokazalo tačnim :).


Ipak, Milenko je ujutru kad smo pošli na Grand bazar prelazio u mehanička kolica i pritom ga je osoblje koje mu je pomagao jako „izlomilo“.


Kada smo se vratili iz grada, Milenko je odlučio da se spušti njegovim kolicima, Goran je odmah pristao na tu avanturu. Osoblje se jako bunilo, jedva smo ih ubijedili. To je momenat koji mi aparatom, nažalost, nijesmo zabilježili, ali jeste jedna prolaznica jer takvu zanimljivost vjerovatno nikada prije nije vidjela.
Zamoslili smo ih da zaustave lift, da bi u pravom položaju namjestili kolica i podigli ih u ravnoteži u pravom momentu. Isto to je urađeno prilikom spuštanja. Djeluje jednostavno kad se opisuje, ali u pitanju su stotinke sekunde u kojima se mora pogoditi “taj momenat”.

 

I nemojte sada pokušavati da zloupotrijebite ovaj momenat i da nas dok smo u Crnoj Gori nagovarate na ovakve ili slične situacije usled nepristupačnosti jer na to nećemo pristati. Ovo je bio naš izbor, i tek kad u Crnoj Gori budemo imali mogućnost izbora biraćemo i pristajati na alternativne načine. Do tada čemo zahtijevati pristupačnost.

 

I na kraju ne bi bilo zanimljivo da se Turski haos nije pokazao prilikom organizovanja leta. Njihova najbolja strana je saobraćaj :). Korisnici kolica su poslednji ušli u avion i to njih četvoro. Čekali su u gejtu dok su najmanje dvije stotine putnika prolazile pored njih.
Po pravilu ili zdravom razumu korisnici kolica ulaze prvi u avion. Ovaj put su korisnike kolica počeli uvoditi 10 minuta prije polijetanja.
Osim toliko putnika, među kojima je bila i cijela srpska fudbalska mlada reprezentacija čekanje je obilježeno i „redovnim“ otvaranjem vrata kojima osoblje izlazi na pistu. U tom trenutku bi vjetar tako jako duvao da korisnici kolica mogu i da polete :).
Ipak sve se preživjelo.
Do nekog narednog avanturističkog putovanja.

Please reload

 

©2018 by marina.vujacic. Proudly created with Wix.com