„Vanja je za sve kriv!“

 

 

Čitamo u medijima zakletvu novog predsjednika Crne Gore prilikom inauguracije. Rekao je da će se zalagati za socijalnu pravdu zasnovanu na vladavini prava.

 

To vam je kao vizija, nikad dostižna, ali lijepo zvuči. Crna Gora, zemlja socijalne pravde, zapisano jednom u Ustavu jer je i tada lijepo zvučalo. Bila bi to željena zemlja za osobe s invaliditetom.

 

Ne bi bila zemlja u kojoj njeni građani tonu u sunovrat, u sopstvenim zabludama, baveći se posledicama na kojima se zasniva neravnopravnost, diskriminacija, nepravda, netolerancija, neprihvatanje drugih i drugačijih, linčovanje, kuljanje bijesa, a nikako država i društvo koje se bave uzrocima prethodno navedenih pojava. Ne bi bila država u kojoj se liječe posledice bolesti, a ne sama bolest.

 

Zemlja socijalne pravde za osobe s invaliditetom predstavljala bi onu zemlju u kojoj se djeca s invaliditetom rađaju jer je invaliditet različitost, vrijednost, pravo jer su kao i sva druga djeca. Ne bi bila država u kojoj se vrši selektivni abortus jer se smatra i zakonom propisuje da dijete s invaliditetom „ne može imati zadovoljavajući kvalitet života.“ I to se uglavnom radi jer se ženama „objasni“ da će njihovo dijete biti „bolesno, defektno, nepokretno, nijemo, gluvo, retardirano. Živjeće kao biljka“. Bila bi zemlja u kojoj žene odlučuju žele li dijete, a ne samo žele li dijete s invaliditetom, ili dijete ženskog pola.

 

To bi bila država u kojoj se porodicama pruža psihološka i svaka druga podrška da bi rodile, odgojile i podržale svoje dijete s invaliditetom, da se osamostali i živi dostojanstveno. Država u kojoj bi i porodice imale dostojanstven život, i ne bi bile žrtva ovog sistema koji ne prihvata drugačije, ili ih makar ne prihvata u dovoljnoj mjeri.

 

Da, to bi bila država u kojoj, i prije nego što ste se rodili, ne smatraju da ste manje vrijedni, manje dobro došli, manje dostojni života, manje ljudi. To bi bila država u kojoj vas ne nazivaju svakakvim imenima u želji da „bolje opišu vaše karakteristike“: invalidan, hendikepiran, autističan, malouman, retardiran, defektan, ometen, sa smetnjama, s posebnim potrebama, daunovac, slijep, ćorav, nijem, gluv, patuljak, cerebralac, ćopavi, na štakama, vezan za kolica, vezan za postelju, invalid, bolesnik, bolesan, mentalno nerazvijen, mentalno retardiran, debil, idiot... Država u kojoj niste sve s negativnom konotacijom, sve nevrijedno, država u kojoj niste nenormalni, nepoželjni, s manjim pravom na život i zahvalni što su vas zadržali i ostavili da živite, što jedete, pijete - i to vam je dosta. Država u kojoj svi prethodno nabrojani termini ne bi bili legalizovani i ne bi predstavljali norme zakona u kojima vam se „garantuju prava“. Država u kojoj prethodno nabrojane termine ne bi svakodnevno slušali i čitali u medijima, u školi, na fakultetu, na poslu u razgovoru kolega, na ulici...

 

Država socijalne pravde bi bila ona u kojoj djeca s invaliditetom upisuju školu jednako s drugom djecom, a da tom prilikom ne moraju prolaziti komisije za usmjeravanje od čije odluke zavisi koju školu će upisati, u koje odjeljenje, s kojom djecom, da li će u „posebno“ odjeljenje u kojem će biti segregisani i izolovani, ili će povremeno „imati pravo“ da s drugom djecom pohađaju dio nastave... To bi bila škola u kojoj se djeca s invaliditetom ne unose do učionice i ne vucaju kao torbe.

 

Država socijalne pravde bi bila ona u kojoj je omogućeno obrazovanje, osposobljavanje, razvoj vještina, zapošljavanje zasnovano na prilikama i zaslugama, isti poslovi za ista zanimanja/pozicije. Bila bi to ona država u kojoj su materijalna davanja zasnovana na životnim potrebama, a ne preživljavanju, država u kojoj ne zavisi ostvarivanje prava od toga kakvo je raspoloženje nekoga u instituciji, i da li su vam krvna zrnca dovoljno obojena partijom, ili od vaših poznanstava i vaše pozicije u odnosu na onoga kome ste se obratili. 

To bi bila država u kojoj imate neophodne servise podrške, pristupačan javni prevoz, okruženje, informacije i komunikacije, tehnologije. Država u kojoj se hranite kada ste gladni, a ne kada drugi misle da treba, ona u kojoj vas ne ostavljaju „u četiri zida“ da vas drugi ne bi vidjeli, povrijedili, uvrijedili.

 

Država socijalne pravde bi bila država u kojoj žene s invaliditetom ne trpe i ne prijavljuju nasilje jer smatraju da je ono zasluženo, opravdano, da se podrazumijeva jer su manje vrijedne, manje lijepe, manje sposobne, manje žene....

U državi socijalne pravde vam ne bi oduzimali poslovnu sposobnost i pretvarali vas u objekt prava, ne bi vam oduzimali pravo da birate i budete birani, pravo da osnujete brak i porodicu, usvojite djecu, imate imovinu, nasledstvo...

 

Država socijalne pravde bi bila ona u kojoj vas ne zatvaraju u instituciju prisilno jer „brinu o vama“, u kojoj vam daju slobodu kretanja, u kojoj vam garantuju kvalitet pomagala takav da ne dobijate nova oštećenja zbog onih koja koristite, država u kojoj biste imali pravo na socijalnu, psihološku, radnu i medicinsku habilitaciju i rehabilitaciju. To bi bila država u kojoj bi se procjenjivale vaše individualne potrebe i podrška sistema bi se pružala u skladu s njima. To bi bila i država u kojoj je svaki glas jednako vrijedan, važan, dostojanstven, neophodan kako bi se mogla smatrati državom socijalne pravde.

 

Država socijalne pravde bi bila država u kojoj možete s drugim građanima da se vozite javnim prevozom, da provodite vrijeme u kafiću, restoranu, bioskopu, stadionu, dvorani, koncertu. Država u kojoj ne trpite svoje fiziološke potrebe satima jer ne možete pristupiti mjestima predviđenim za njihovo zadovoljavanje.

 

Država socijalne pravde ne bi bila ona u kojoj drugi misle da više znaju i imaju više prava od osoba s invaliditetom. Država gdje pojedinci ne bi zadovoljavali svoje lične interese i ispoljavali sopstvene animozitete „preko leđa“ osoba s invaliditetom. Država u kojoj se nezasiti, svestrani stručnjaci ne bi bavili populizmom zarad sopstvene promocije, glasa ili pozicije za sebe.

 

Država socijalne pravde bi bila ona u kojoj osuđujete govor mržnje i omalovažavanje osoba s invaliditetom i pod hitno mijenjate norme kojima ste ih degradirali, omalovažili, ponizili kako bi im garantovali prava.

Država u kojoj bi osudili bivšeg predsjednika Skupštine jer je u želji da ponizi, uvrijedi i omalovaži svog kolegu rekao da je „politički i moralni patuljak“. To bi bila država u kojoj biste „oštrili jezik i zube“ i nad jednim ministrom kada zastupajući sposobnosti svog resora kaže da njegovo ministarstvo „nije invalidno“. Država socijalne pravde bi bila ona u kojoj kada dokazujete svoju senzibilisanost i ljudskopravaški duh osudite jednog poslanika kada u želji da objasni kako nešto ne pomaže, ali mora da se koristi izgovori da „pomaže kao invalidsko pomagalo“. Država u kojoj taj isti poslanik najjače partije na vlasti u želji da zaštiti svog kolegu od nasilja ne kaže da žele da ga učine „dvostrukim invalidom“.

 

Država socijalne pravde bi bila ona u kojoj se mediji ne takmiče ko će brže objaviti sočniji naslov i tekst, pun senzacionalizma, sažaljenja, samilosti ili herojstva, poput onih: Uprkos invaliditetu uspijeva u životu, Pobijedi/la invaliditet, On/a je slijep/a, ali je dobar student, Stopostotni invalid ne može da ostvari pravo na ličnu invalidninu...

 

Vaša pravičnost i pravednost u državi socijalne pravde bi značila suprotstavljanje moćnima jer su na pozicijama i imaju ogroman uticaj, vlast i odgovornost da ih obavljaju bez diskriminacije i bez omalovažavanja drugih. Ne bi bilo mjesta za neprincipijelnost, selektivnost i kalkulisanje, odnosno trgovinu interesima... Ne bi bila mjesto gdje koristite bogastvo jezika i pritom vrijeđate osobe s invaliditetom u želji da ponizite i omalovažite druge.

Država socijalne pravde ne bi bila ona u kojoj vas zovu na konferenciju kojoj ne možete pristustvovati zbog nepristupačnosti prostora u kojem se održava jer žele da vam pričaju tamo o vašim pravima.

 

...

Vanja je kriv što je ovo samo spisak želja, vizija, što nam u Ustavu piše da smo država socijalne pravde.

Vanja je kriv za vaše automobile parkirane na trotoarima, pješačkim prelazima i spuštenim ivičnjacima. Vanja je kriv što u gradu milenijumske države nema javnog toaleta u koji korisnik kolica može ući. Vanja je kriv i što se krstite iako nijeste vjernik, „cuclate uvo i češete svoj najbolji dio“ kad sretnete osobu s invaliditetom. Vanja je kriv što čupate svoje dijete u stranu da ne pogleda, ne pita ili ne dodirne osobu s invaliditetom u prolazu. Da, Vanja je kriv, najviše kriv što je malčice osvijetlio našu mračnu stranu, a pri tom nije ispričao vic o socijalnoj pravdi.

 

Vanja je kriv jer se nije ponašao društveno prihvatljivo i društveno poželjno, u skladu s mentalitetom, vremenom. Vanja je kriv jer smo mi virtuelno hrabri, jaki na riječima, moćni na jeziku, a u stvari jako isfrustrirani i slabi. Dovoljno slabi da se priklanjamo rulji.

Vanja je kriv jer vi ne znate razliku između termina u šestom pasusu ovog teksta i pojma „osoba s invaliditetom“, što ne znate da nije isto reći slijep, gluv i nijem i s oštećenjem vida, sluha i govora. Vanja je kriv jer vi smatrate da je glupost naše insistiranje na jeziku i govoru, naše insistiranje na da smo osobe, ljudi, s istim potrebama i s jednakim pravima.

 

Vanja je kriv jer se vi svome prijatelju, kada sruši neki predmet, obratite riječima: „Jesi li ti ćorav/slijep, đe gledaš?“ a ne pitate se pritom da li je dovoljno pazio. Vanja je kriv jer vi tom svom istom prijatelju kada vas upita da ponovite što ste rekli kažete da je gluv....

Vanja je kriv jer vi smatrate da su greške svojstvene osobama s invaliditetom jer je logično da one nijesu sposobne kao vi i da ih češće prave, odnosno da su njihove greške uslovljene invaliditetom, a ne prirodne pojave svojstvene čovjeku.

Vanja je kriv jer nas vi pokušavate strpati u jedan kalup, u jednu priču, u jednu rečenicu, u jednu emisiju. Vanja je kriv jer vi mislite da nam pomažete time što ćete uprkos našem htjenju, volji i željama, i to u našem prisustvu vi govoriti o tome šta nam je potrebno.

Vanja je kriv jer vi mislite da se vic koji je ispričao može protumačiti u jednoj rečenici.

 

Vanja je kriv što ovo društvo poistovjećuje pojmove invaliditet i bolest, što ne zna da je rak izlečiv, a oštećenje nije. Vic, govor mržnje i omalovažavanje, ilii jednostavno odnos društva prema osobama s invaliditetom. Mi svakako vjerujemo da je ovo treće jer smo hiljadu puta doživjeli mnogo opasnija oslovljavanja i obraćanja, konstatacije da bolje da "je umrlo, nego što se rodilo s invaliditetom".  Da ne nabrajamo dalje, sve ovo nam je sistem donio, crnogorski mentalitet gaji i hrani, mediji potkrepljuju, institucije legalizuju, a jecaj malog broja OSI se očigledno slabo čuje i potcjenjuje. 

 

 

Vanja je kriv jer mi ne tražimo da nas vi zastupate, branite, štitite svojom jačinom na društvenim mrežama, po portalima, svojim saopštenjima, inicijativama... Vanja je kriv što je oblast ljudskih prava OSI pogodna za neuhljebljene da dobiju projekat.  Samo dalje od nas, bez zastupanja i zaštite nas, posebno ne od sebe samih jer se teže odbraniti od zaštitništva i "senzibilisanosti" pojedinih nego od „nesmotrenog“ Vanje. Tako su oni koji prvi zagalamiše svojevremeno štitili Rome, LGBT, i mnoge druge. Ostali su još (bivši i sadašnji) korisnici psihoaktivnih supstanci, a oni i to mogu jer su eksperti za sve.

 

Vanja je kriv jer je rekao nešto o Crnoj Gori van njenih granica, tamo gdje su ga mnogi čuli. Kriv je jer je sramota da drugi znaju ko smo, kakvi smo, koliko smo zakržljali, idemo stranputicom, zamagljuju nam oči, a mi pravimo guste dimove. Kriv je jer to nije rekao u Crnoj Gori, nego u Lisabonu. Kriv je jer je tamo negdje rekao šta mislimo, kako funkcionišemo. Kriv je što drugima podapinjemo nogu da bi naša još makar dva koraka išla uspravno.

 

Vanja je kriv jer je više od par dana naučio o životu osoba s invaliditetom, zbog vaših uvreda i prijetnji, nego što ste vi naučili braneći ih od Vanje.

Vanja je za sve kriv!

A sada neka „prvi među vama koji nije zgriješio baci kamen.“

 

Marina Vujačić i Milenko Vojičić 

 

 

 

Please reload

 

©2018 by marina.vujacic. Proudly created with Wix.com