SAMOCENZURA

September 8, 2018

 

Jutros sam nekako skočila iz sna, probudila se jer sam se iznervirala. Bilo je nekako zaista stvarno. Čak odmah nakon buđenja nijesam ni shvatila da je bio san. Negdje oko podne sam, u stvari, shvatila da se taj događaj nije desio, makar ne danas ili juče.

Sanjala sam da mi prijatelj prenosi situaciju sa sastanka s predstavnicima jedne institucije. Navodno, drugi prijatelj nije reagovao kako se očekivalo ili kako bi željeli. Nakon sastanka je objasnio da je to uradio jer smatra da bi, kao posledicu njegove reakcije, imali sutuaciju blokiranja, odnosno onemogućavanja ostvarivanja prava osoba s invaliditetom. Nije da se u istorijatu rada upravo te institucije nije ovo dešavalo, ali svakako me je situacija iznervirala, kao da se dešava po prvi put.

 

Danas cijeli dan sam nekako razmišljala o tome, nevoljno, vraćala se u prošlost, i tako počela razmišljati o samocenzuri, čak lošijoj pojavi od cenzure.

Mislim da mi nije karakteristična, ali ipak, kad dublje razmislim prisjetim se jedne situacije prije nešto više od godinu dana. Imala sam sastanak i u razgovoru mi je upućena rečenica: „Projekti UMHCG nijesu prošli zbog tvog djelovanja“. Mislila je osoba koja mi ih je uputila na moj kritički stav i način rada. U pitanju je bila bliska mi osoba, i moguće da je bila u pravu. UMHCG su prije toga u kratkom roku odbijena tri projekta, navodno zbog nepotpune dokumentacije. Sva tri pred crnogorskim institucijama. Nije sproveden upravni postupak, UMHCG nije moglo dokazati da je predalo potpunu dokumentaciju iako su to u timu svi vjerovali. Kasnije sam saznala da je jedan od članova komisije,  organizacijama kojima je zaista nedostajala dokumentacija, omogućio da je dostave, tako što ih je lično pozivao i sam dopunio dokumentaciju prije administrativne provjere, odnosno konačne odluke.

 

Da se, ipak, vratim opaski upućenoj meni. U tom trenutku me ta rečenica nije pogodila, iako me je iznenadila. Ipak, kako je vrijeme prolazilo pogađala me je jer sam shvatala koliko je istinita, ali me je u stvari pogodio način na koji mi je saopštena jer u riječima te osobe nijesam osjetila opravdanje i podržavanje mog načina rada, već samo grubo saopštavanje istine. A istina zaista zna da zaboli.

 

Nekada upravo zato cenzurišem sebe kako istina druge ne bi zaboljela. Tada izaberem da prećutim.

 

Nagledala sam se, ipak, i cenzure i samocenzure na mnogim mjestima i kod mnogih ljudi. I kod onih koji sebe smatraju demokratičnima i progresivnima. Ipak, kod njih bolje vlada cenzura. Samocenzuru primjenjuju samo kad je u pitanju njihova lična korist.

 

Samocenzura nije samo djelovanje, ona je i način ponašanja. Dešava se motivisana razmišljanjem dodvoravanja jačima i moćnima, onda kad se nekome neko želi prikloniti ili ostaviti utisak moći i samovolje.

 

Vjerujem da se u poslednje vrijeme dešavala i u RTCG. Većina promjena koje su se desile u Javnom servisu su posledice razmišljanja i volje članova Savjeta, pak, ne svih ali većine. Neki imaju svoje direktore koji im određuju i način razmišjanja. Oni koji sastanak ne bi mogli održati bez telefonskih konsultacija. Ali većina je željela da se osjeća moćno, kako bi bila bliska najmoćnijima. Nije DPS morao da diktira ništa u Savjetu RTCG. Oni su samim izborom u Savjet imali obavezu da naprave kontrauslugu koju im, vrlo vjerovatno, niko nije tražio. Ali to je način ponašanja i razmišljanja, naćin djelovanja i obavljanja posla.

 

Vidjela sam takve samocenzure i u državnoj upravi, neuporedivno više nego cenzure od strane starješine organa ili nekog višeg po funkciji. Jednostavno je. Strah od nečega što se može desiti.

Stvoren je takav sistem. Ako štrčiš u njemu i ne primjenjuješ samocenzuru, onda će neko primijeniti cenzuru. I to sam viđela. I nijesam bila iznenađena.

 

U svakom sistemu promjene su teške, spore i bolne po one koji na njih nijesu navikli i ne žele ih vidjeti. Zato su neki toliko na određenim mjestima i pozicijama, i ne samo na političkoj sceni, već ukupnoj javnoj sceni: organima vlasti, politici, medijima, NVO sektoru, sportu, gdje dog hoćete, iako u krug jedni druge kritikuju i komentarišu.

 

Prije par dana sam upoznala oca dva dječaka s mišićnom distrofijom (progresivnim oštećenjem). Dječaci izgledaju kao blizanci, jedan ima 16, drugi 18 godina. Ne idu u školu. Navodno je razlog taj što u Rožajama nema pristupačne škole za njih. Objasnih da mogu razgovarati s prijateljima iz UMHCG i da oni mogu pisati školi i Ministarstvu. Čovjek se, ipak, više žalio na to što nemaju pravo na puno pokriće troškova za pratioca prilikom korišćenja medicinske rehabilitacije. Shvatih i ostah tužna da on misli da njegovi sinovi samo trebaju ići na rehabilitaciju, da ne trebaju ići u školu, da je važno da roditelji budu s njima dok su živi, šta će biti posle, ako sami budu živjeli duže (iako teško u takvim životnim uslovima) nije važno. Koliko god sam bila tužna i dalje sam htjela pomoći. Ipak, ugledasmo ih ja i Milenko sledeće večeri, čovjek požuri da prođe i ne javi se. Samocenzura koja blokira bilo kakvo djelovanje. Milenko se približi uz pitanje: „Jesi li vidjela, pobježe?“ Pobježe, a samo smo sugerisali, nijesmo rekli da bilo šta mora biti.

 

I vjerujem da me je zato i san iznervirao. To razmišljanje da sve ide u krug, krug koji nas okreće i vraća na početak.

I zato nije bio samo san, bila je retrospektiva onoga što se dešavalo proteklih godina.  

 

Please reload

 

©2018 by marina.vujacic. Proudly created with Wix.com