Ljubav je jedino mjerilo kvaliteta života

October 25, 2020

 

Sigurno ćete na engleskom više puta sresti kovanicu International Dwarfism Awareness Day, nego International Raising Awareness Day of People with Short Stature.  Međutim, to nije razlog da i u onako bogatom jeziku ne smislimo svoje, pozitivne parole i kampanje.

O ovom danu nikada prije nijesam pisala, a danas 25. oktobra se, između ostalog, obilježava i Dan podizanja svijesti o osobama niskog rasta. Zanimljivo je da se inače u oktobru obilježavaju mnogi datumi osoba s rijetkim oštećenjima (rare diseases) ili osoba s invaliditetom.

Ranije o ovom datumu nijesam pisala iz više razloga. Prvo, dugo ga nijesam bila svjesna, toliko dugo sve negdje do svoje 24. Od 24. pa na ovamo, punih 10 godina, sam mislila da sam “rasčistila” s obilježjima ovog datuma, ali nije tako. Sve dok me još zateknu objave na društvenim mrežama i u medijima koje odražavaju visok nivo neprihvatanja fenomena kakav je niski rast, i dominantog korišćenja svih mogućih negativnih pojmova koji asociraju na osobe niskog rasta.

Prvih dvije decenije o tom datumu nijesam pisala jer je tokom tog cijelog perioda slijedio proces samoprihvatanja, a svako samoprihvatanje u sebi ima fazu odsustva ljubavi prema sebi, odbacivanja sebe, odricanja lijepog i dobrog jer smatrate da takvo nešto ne zaslužujete, pokušaja da se dodvorite svijetu jer mislite da ste pogrešni a on ispravan, pa tek onda promjene odnosa prema sebi kroz samopotvrđivanje i zrelost, do ljubavi prema sebi i prihvatanja svijeta kao fenomena koji mora da se mijenja i koji morate da mijenjate, i možete da mijenjate tek kad prihvatite sebe, na pravi i na potpun način. Ima tu još puno faza i osjećanja, ali se nekih s ove distance i ne sjećam. Tek se prisjetim kada neko drugi otvori te teme.

U toj fazi samoodricanja i odricanja mi padalo na pamet nije da pišem o podizanju svijesti o osobama niskog rasta, nijesam se usuđivala sebi dati to pravo jer drugi mi ga, naravno, nijesu dali, niti priznali.

U osnovnoj školi sam prvi put čula: “Čiji je ovo patuljak?” od nekog ko me je tada prvi put vidio. Porodica i rodbina su mi se drugačije obraćali, ali svakako svi su govorili da trebam i moram porasti da bih bila lijepa i srećna. Sve do moje 18, kada sam se usudila prvi put reći da ne želim da se mijenjam kako bih samo drugima bila bolja, ljepša, prihvatljivija i poželjnija. Svakako u sebi i za sebe sam znala da se moram mijenjati, ali ne u smjeru koji su drugi viđeli i smatrali poželjnim. 

Iz faze oduševljenja u vezi s mojom inteligencijom najupečatljivija rečenica koja mi i danas para uši je: “Samo je pamet krasi”. Posebno me je pratila u toku osnovne i srednje škole. Onda je nastupila faza herojstva i obaveznog poređenja s drugima kada bi se bilo šta pozitivno u vezi s mojim životom isticalo. I tada sam posmatrana u odnosu na kolektivitet, ali neki drugi, onaj od kojeg se očekuje (nešto, značajno i vrijedno) za razliku od osoba s invaliditetom (k)od kojih su očekivanja niska, ili ih čak i nema.

Od konstantnog odjeka u ušima kako sam nešto drugačija od drugih, a to drugačije mora da se popravi da bi bilo opšteprihvaćeno se naravno dođe do faze samoodricanja i nekada i gađenja prema sebi i od sebe. I tako u želji da prihvatite i zavolite sebe i da uđete u fazu samopotvrđivanja posebno u pubertetu negirate potpuno kolektivitet. Sada kolektivitet zajedničkog s drugim osobama s invaliditetom, posebno osobama niskog rasta. Jer društvo je ovo zarobljeno u kolektivnom i svako nevoljno grupisanje odraz je očekivanja tog društva, ili odluke tog društva.

Od iscrpljenosti da uvijek u svemu budem mjerena samo centimetrima teško sam u toj dobi prihvatala da budem viđena u društvu samih osoba s invaliditetom, a to je nekada vodilo samoizolaciji jer me ta društveno poželjna većina, sastavljena od osoba bez invaliditeta, nije prihvatala kao svoju i sebi ravnu. I onda nakog etapa, iskustava i drugačije zrelosti shvatite da tek u tom kolektivnom samoodređenju uspijeva i individualna vrijednost i dostojanstveno. Nakon toga, nikada više ne spuštite pogled i glavu pred većinom, već je ponosno gledate i izazivate. Srećni i zadovoljni sobom. 

Kasnije, nakon svih samoprihvatanja, kad god bih pokušala naći nešto o osobama niskog rasta to bi bilo većinski negativno, s medicinskog aspekta u koji se ne uklapam ne samo zbog drugačijeg odnosa prema invaliditetu (društvenom fenomenu), pa i samoj invalidnosti (mom ličnom svojstvu) već i što mi i većina teorijskih karakteristika ahondroplazije (oštećenja koje prouzrokuje nizak rast) nije svojstvena. Šta više, ako samo čitate medicinski dio stvarno se utopite u vjerovanje da je abortus u njihovom/našem slučaju poželjan kao način rješavanja pitanja ahondroplazije. A vidim i danas se to opravdava i ne tretira se ni u stručnoj, ni u laičkoj javnosti kao selektivni abortus. A jednako je selektivan kao i onaj koji se dešava zbog “nepoželjnog” pola/roda. 

I kakav li bi ovaj svijet bio da se svi mi, u početku “nepoželjni” za sve, a u toku života “nepoželjni” za medicinsku genetiku, ali i sve laike koji sebi daju za pravo da sude o našem kvalitetu života i pravu na život, ne rodismo”? 

Da li bi taj svijet bio genetski modifikovan u jednoličnosti?! 

Ljubav je jedino mjerilo kvaliteta života. Ljubav je moj život. 

 

Please reload

Our Recent Posts

Ljubav je jedino mjerilo kvaliteta života

October 25, 2020

SAMOCENZURA

September 8, 2018

Na izdavanju apartmani u Sutomoru / Apartments for rent in Sutomore (Montenegro)

July 22, 2018

1/1
Please reload

Tags

 

©2018 by marina.vujacic. Proudly created with Wix.com