top of page

JEDNOM RIJEČJU LUKA ILI KADA NAS I BOG VOLI


„Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj." (Meša Selimović)


Jako dragocjene razgovore i susrete imala sam i imam s njim. Činio me je, i čini me i dalje, boljom osobom, bogatijom i srećnijom. Uz njega, i zahvaljujući njemu sam se opet, poslije ozbiljnih i teških gubitaka dragih ljudi, počela nadati, vjerovati ljudima i vjerovati životu, iznova biti jednostavna, neposredna, iskrena, direktna, više voljeti i iznova učiti da je sreća jedino vrijedna kada je dijelimo s drugima, i da smo bogati samo onoliko koliko naučimo davati, bez očekivanja da nam bude uzvraćeno.

Trebala mi je nova energija i on ju je donio sa sobom, iako nam dobri ljudi ne dolaze jer nam trebaju, nego zato što nam ih neko šalje s razlogom. Samo ih mi trebamo „prigrliti".

Često sam se budila i tonula u san misleći o njemu, nepresušnoj energiji, snazi i radosti, motivaiji za više i motivaciji za bolje, motivaciji za pisanje i motivaciji za razgovor s njim i za razgovor s drugima o njemu. Toliko lijepog o njemu sam i rekla i čula, tako da bih svakoga puta, iznova, bila ponosna i srećna što ga poznajem.


Jedan moj prijatelj za mene kaže da se mozak sa mnom stalno „oštri", i uvijek ukazuje svojim poznanicima da se moraju dobro pripremiti za razgovor sa mnom. Nikada ga nijesam pitala, ali pretpostavljam da on to govori zbog načina na koji saopštavam svoje stavove i zbog „oštrine" mog „jezika". 🙂



Tako se i s Lukom mozak stalno „oštri" zbog njegove mudrosti i njegove inteligencije, ali ja ni za jedan razgovor s njim nijesam bila spremna, niti sam planirala šta, u kom trenutku i kako trebam reći jer da jesam mnogo toga ne bih izgovorila i ni većinu emocija ne bih pokazala. Sputavala bih sebe i ograničavala bih sebe, plašeći se kako ću biti shvaćena, a nije da Luka nije širokouman. I te kako jeste. Ali bih, bez obzira na to, imala strah da sam razmišljala. 🙂

Oduševljava me, između ostalog, osim inteligencijom, i svojom skromnošću prema sebi i u odnosu na svoje osobine, jednostavnošću, karakterom, otvorenim duhom i umom, posvećenošću onome što radi i opreznošću. 🙂

Iako bih ga i kritikovala zbog skromnosti, 🙂 smatram je i vrlinom velikih, ispunjenih i zadovoljnih ljudi. Skromnost ljudima omogućava rast i razvoj jer u sebi često sadrži i samokritiku i želju za napredovanjem, a Luka stalno „raste".

Sjećam se mnogih razgovora i vremena koje „proleti" dok sam u ambulanti. Svaki susret i vrijeme provedeno s njim je nova energija jer vrijeme je jedna od najvrednijih stvari koju poklanjamo drugima. Vrijeme se ne može vratiti, ne možemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme, ne možemo usporiti njegovu prolaznost, zato je svaki trenutak neponovljiv i jedinstven, priča za sebe.

Među najvrjednijim stvarima koje dobijamo od ljudi koje volimo je vrijeme. Zato što se vrijeme, osim što se ne vraća, ono se i ne ubrzava. Ono je poklonjeno nama i pripada nama zauvijek, bez obzira na to koliko je nešto trajalo - da li je to bio jedan trenutak, jedan dan, jedna godina ili cijeli život. A i trenutak može biti život i trenutak može biti i vječnost.

Posljednjem susretu prethodio je jedan od naših najemotivnijih razgovora, čiji je ovo dio:

„Hvala Vam. Svakoga dana se zahvalim Bogu što mi Vas je poslao u moj život.

- Hvala, Marina. Ali i doktorica Milošević je uradila dobar posao, iako je u jednom periodu bilo neizvjesno i teško. I brinuli smo, ali dobro je što se sve tako završilo. Mi smo radili kao tim.

Naravno, ne osporavam ja njen doprinos, ali Vi ste bili tu i prije nje i nakon nje, što je i logično. Možda Vi, još uvijek, nijeste ni svjesni šta ste sve uradili.

- 🙂 Da, ja sam Vas vodio. Mi, doktori, uradimo sve što možemo, ali to nekad ne bude dovoljno. Neko drugi odluči.

Da, eto, ja sam preživjela i kliničku smrt, iako nije bilo nimalo jednostavno. Uostalom, malo je ljudi koji i to prežive.

- Da, ali Vas Bog voli. I to je dobro.

🙂 Izgleda da je tako. Inače, voljela bih Vas vidjeti 23. januara. Može bilo kog dana u toj nedjelji, ali bih voljela tada, ukoliko je to moguće.

- Hoćemo. Naravno da je moguće. Rado ću to uraditi. Meni je, inače, rođendan tada. 🙂

Znam, naravno." (Obostrani smijeh)


U tom trenutku sam imala osjećaj da smo već prijatelji jer je „proradila" međusobna zahvalnost i obostrana želja da vrijeme provedemo zajedno jer nam to prija. I on je razumio moje namjere, kao što je i do tada razumio većinu toga, kako onog što sam govorila, tako i onog što sam ponekad pokazivala, a da nijesam bila svjesna, u tim trenucima, da to činim, dok on ne bi odgovorio na moju rečenicu koja mu je upućena. 🙂

Uostalom, odavno me niko, od meni dragih ljudi, brže i jednostavnije, nije oslobodio osjećaja stida i povučenosti od Luke jer po prirodi zaista jesam takva, iako se to ne bi moglo zaključiti, ni iz mog javnog djelovanja, a ni iz „običnih" razgovora koje vodim. Posebno se to ne bi moglo zaključiti iz javnog djelovanja jer u javnom prostoru sam direktna i nepokolebljiva. Naučila sam, još na samom početku svog aktivizma, da mora biti tako, kako ne bih ćutanjem postala saučesnica u nepravdi i neravnopravnosti, ili da, makar, ne bih imala osjećaj da je tako.

I rijetko ko me, već neko vrijeme, jednostavnije i lakše čini srećnom kao što to čini Luka: riječima, osmijehom, susretom, razgovorom…

Persirali smo dugo jedno drugom i to mi nije smetalo, ali mi jeste bilo neobično. Nikada mi se ranije nije desilo da persiram onog koga toliko volim, pa i dok mu upravo i to „Volim Vas" govorim. Vjerujem da se takva situacija neće ni ponoviti. 🙂 To me je ponekad ostavljalo upitanom jer su emocije i stavovi čvrsti i pomiješani: od sreće, ponosa, poštovanja, zahvalnosti, ljubavi, strepnje, i svakako i povjerenja, ne samo kada je riječ o mom zdravlju, nego i o mom privatnom životu i o meni lično. Ipak, nijesam zbog persiranja pravila distancu, niti je persiranje umanjivalo moje emocije. Iz susreta u susret postajala sam brbljivija 🙂 i neposrednija, a to privatno činim s rijetko posebnim ljudima i uvijek osjetim s kim to mogu činiti.


U decembru 2022. zapisala sam ovo:

Još nije kraj godine, ali ja definitivno znam ko je za mene ličnost godine.

Da postoji neka nagrada za najbolju osobu ON bi dobio nagradu, ovoga puta, bez konkurencije. 🙂

Nikada nijesam čekala posebne povode i trenutke da bih nešto rekla ili uradila. Posebne trenutke treba stvarati.

Nova godina mi odavno ne predstavlja neki važan događaj, ali svi mi imamo makar jednu osobu koja nam obilježi svaku godinu. Ja imam njega: velikog i značajnog, pronicljivog, blagorodnog i posebnog.

On je nešto najljepše što mi se desilo u 2022. jer i dalje vjerujem da nije bilo njega da ne bi više bilo ni mog života.

Da sam kojim slučajem mogla, u januaru, birati doktora boljeg ne bih mogla izabrati. I ne bunim se što je nekako on mene izabrao. 🙂

Niko mi u ovoj godini nije izmamio toliko osmijeha na licu, i probudio najljepše emocije i ponos, kao što je on, čak i u periodima kada sam fizički bila loše i s ozbiljnim izazovima mentalnog zdravlja, zbog okruženja, uslova, i uostalom činjenice da sam dugo boravila u bolnici. Često znam reći da bi mi dosadilo i da sam bila na putovanju svijetom nakon pet mjeseci. Kada bi se pojavio u sobi samo bih imala osmijeh na licu dok je tu. I on to zna. Kao što zna da mi je važan i posebno drag.

I znam da će ovo trajati dugo. Godina je s njim „samo" počela. A skoro će i godina otkada se poznajemo.


Jednom riječju Luka, moj anđeo čuvar. ❤️


Uostalom, nije mu slučajno ime baš Luka. Religijski ili grčki, kako god ga tumačili, sinonim je za divne stvari.

I da opet pišem tekst samo bih „pojačavala" rečenice o njemu.


Beskonačnost.

Tekst koji je za manje od mjesec dana pročitan više od 15 hiljada puta i tekst zbog kojeg sam dobila više stotina poziva i poruka, uključujući i pozive i poruke od meni nepoznatih ljudi, pa i komentare na engleskom jeziku, uz molbu da proslijedim tekst zbog prevoda u lokalnoj biblioteci u Londonu i zbog prosleđivanja časopisima, poput časopisa Stav je sve (Attitude is Everything). I dalje dobijam poruke i komentare, od kojih me najviše raduju poruke ljudi koji mi napišu da im je tekst vratio volju za životom, da ih je osnažio i da ga čitaju po nekoliko puta. Upravo to je bio i cilj. U suprotnom ga ne bih ni objavila prije objavljivanja knjige jer isuviše mog života ima u javnosti. 🙂 Tekst zbog kojeg su se ljudi smijali i zbog kojeg su i plakali dok su ga čitali. Tekst čiji su djelovi danima citirani i dijeljeni na društvenim mrežama, uz link koji vodi do cijelog teksta. I neka je i treba biti čitan i dijeljen, svakako najmanje zbog mene, iako znam da godinama imam značajan broj raznovrsnih ljudi koji prate moj rad i čitaju moje autorske tekstove. Treba biti čitan zbog života, zbog vjere u ljude, zbog saznanja da ima divnih ljudi među nama i da ima i sjajnih doktora, kojima trebamo vjerovati jer, između ostalog, nijesu primarno zbog zarade izabrali tu profesiju, makar ne u Crnoj Gori, nego su je izabrali, upravo, zbog života. Trebamo im se zahvaliti, trebamo ih podržavati i trebamo ih pohvaliti, svugdje, uvijek i pred svima. Nijesmo i nećemo biti manje vrijedni, niti smo slabi, ukoliko to učinimo. Lijepa riječ ne košta, a može živote mnogima promijeniti. I znam da mijenja živote.

Luka je iznova nova i nova inspiracija. Beskrajno srećna i beskrajno zahvalna u uvjerenju da će mu se sve divno, najdivnije, vratiti jer s njim i za njega ne može drugačije.

Među brojnim porukama i brojnim komentarima u ovoj objavi iz decembra, uključujući skoro 100 poruka od ljudi koje ne poznajem i zbog ove objave, dobila sam i nekoliko komentara i nekoliko poruka od prijatelja koje izdvajam, ne umanjujući značaj ostalih.

„Ti si divna i motivacija velika za puno nas! ❤️ A pozdrav i za Luku, važno je imati dobre doktore, ne samo stručnjake, već i ljudsku podršku kad je najviše potrebno…"

„Bravo za tebe i Luku. Kosmos pjeva kad se dobre energije upare đe god."

Sljedeći komentar je poslao i moj i Lukin poznanik: Luka je jedno divno i pametno stvorenje i vrhunski ljekar. I kao mali je takav bio, a nije bio doktor. 🙂"

U novembru su, nakon objave teksta Živjeti život, među stotinama komentara i poruka, najveći utisak na mene ostavile poruke i komentari koje sam primila od dugogodišnjih poznanica i poznanika:

„Vrlo često sam u posljednje vrijeme pomislila... pitala se što te nema sa dobrim porukama u statusima... Sada ovo čitam i JAKO MI JE DRAGO ZBOG OPORAVKA, SNAGE I HRABROSTI KOJA JE UVIJEK I IZBIJALA IZ TEBE! Hvala i za poruku nade i vjere jer kada neko prolazi kroz teške životne periode (kao ja sada) ovakve riječi odmah ohrabre! Živjela NAM 100 godina, nasmijana uvijek! ❤️"

„Stalno sam mislila na tebe od januara. Ne mogu ti opisati koliko sam srećna svaki put kad ti vidim objave na društvenim mrežama. I to kakve objave."

„Natjerali ste mi suze na oči.... Kao neko ko radi dugo kao ljekar pouzdano znam da mnogo pomažete mnogima kroz ovakve tekstove… Baš to mnogo znači ljudima. Divni ste. ❤️"


„Draga Marina,


Pročitao sam tekst i po ko zna koji put ponovo sam učio najvažnije lekcije života.

Čestitam ti na hrabrosti da sve pobijediš i na ljudskosti da detalje podijeliš sa nama.

Od tebe možemo učiti, što ja i činim.

Živa i zdrava bila 100 godina!!!

Srećno!!!"

Marina, želim ti mnogo, mnogo godina uživanja u životu i mnoštvo prijatelja. Jer, ko od tebe nešto ne nauči, ko tebe ne zavoli, ne zna ništa o životu, ni o ljubavi! Ti znaš ono najvažnije. Volimo te. Zagrli svoju Lopticu! ❤️"

„Sjajno, sjajno.. Tu si da uspostavljaš standarde i podižeš ljestvice.

Makar mene uvijek inspirišeš da budem bolji."

„Draga, hrabra i posebna djevojko, prvo sam zaplakala, a na kraju ti odajem priznanje za snagu i optimizam!"

Maki, tvoja dobrota, tvoj vedar duh pobjeđuju sve prepreke. Shvatio je svijet da bi mu bilo dosadno bez tebe, bez tvojih doskočica. 🙂

Samo hrabri mogu ovo!!! ❤️"

I neka bude i jedna kritika upućena meni 🙂 od prijatelja koji kaže da se mozak sa mnom stalno „oštri". On je podijelio tekst, uz objavu:

„Naravno, Marina i ja se mnogo volimo, iako me je upoznala sa svim detaljima, tekst sam opet pročitao sa zadovoljstvom. Ipak, u tekstu je izostavila trenutak koji mi je natjerao suze na oči: Trenutak prvog susreta s Lopticom nakon pet mjeseci. Bilo je mjesta i za taj pasus jer govori o ljubavi i privrženosti. Poslije sam se pitao da li je realno da me zaplače Loptica, a osim sreće, što sam osjećao, zbog susreta s Marinom, mislio sam da neće moći ništa dodatno da me dirne."

Sljedeću poruku, koju izdvajam, dobila sam od jedinog nadređenog kojeg sam imala u životu 🙂, nekadašnjeg ministra, na čiji sam predlog izabrana za državnu sekretarku, do mog „bježanja" iz državne uprave:

„Predivan je tekst koji ste danas objavili. Predivan. Čak i u onim elementima u kojima govorite o ružnim stvarima je divan jer je jedna divna, topla ljudska priča koja se svakome mogla dogoditi. Posebno priča o Loptici."

I za kraj izdvajam jednu šaljivu poruku od prijatelja i nekadašnjeg kolege, a takve posebno volim zbog moje prirode i zbog mog karaktera:

„Ti si moj idol! Kakva ćeš tek biti kad porasteš." 🙂 Očigledno je da ću biti neposlušna, buntovna i nepodnošljiva, zato i ne žurim da porastem. Ovako niskoj mi se još ponešto i oprašta. 😉 Još od petnaeste godine volim i svoju visinu. Ništa ja tu ne bih mijenjala, samo neka „glava i srce i dalje rastu."

Kao što je mnoge ljude moja priča ohrabrila i osnažila, tako su i mene radovali mnogi komentari i poruke drugih ljudi jer su potvrdili da je sve vrijedjelo. I jednako su me radovali bilo da su se odnosili na moja iskustva i odnos prema životu, bilo da su se odnosili na Luku ili na mog psa jer poruka koju smo, svojim ponašanjem i angažmanom, pokazali i jeste zahvalnost, ljubav prema životu i ljubav prema drugome.


„Najbolje se osjećam među jednostavnim ljudima pred kojima mogu da odbacim svoje oklope, da zaboravim komplekse i opreznost, s kojima mogu da se smijem, da kažem sve što mislim, ne plašeći se da će me pogrešno shvatiti. Srećom, ima takvih ljudi, i ja im se uvijek neobično radujem.” (Meša Selimović)


Tako je i s Lukom, s njim nema oklopa, a nema ni opreznosti jer za nju sebi ne dajem prostora. 🙂 I smijem se i ne plašim se i srećna sam i radujem mu se. A za lijep i ispunjen život nikome od nas nije potrebno ništa više od toga.

Njemu nije potrebna nagrada, ima on jednu, onu najvažniju, nagradu za životno djelo, svoje i za sebe, a onda se ta djela prenose drugima. On ih s lakoćom prenosi. Tu nagradu mu niko formalno ne mora dodijeliti, ali mu je niko ne može ni oduzeti. Jer, „šta čovjeku vrijedi da zadobije cijeli svijet, ako je izgubio svoju dušu." (Biblija)

Ili, motivisana opet Selimovićem, rekla bih da mu ne mogu tražiti da mi bude prijatelj, niti prijatelje trebamo tražiti, i oni nam dođu kao i ljubav. Mada, mislim da mi on već jeste i prijatelj i jeste mi oslonac, i svakako znam da mu mogu biti prijateljica, da mu jesam i da ću mu biti prijateljica. Ona koja će u svakom trenutku susreta i komunikacije s njim biti srećna.

A ni život svoj ne možemo voljeti ako ne volimo sve ono u njemu, sve što ga čini životom, i ljude u njemu zbog kojih smo i mi ostali ljudi ili zbog kojih smo postali i bolji ljudi. Život nije samo rađanje, življenje i umiranje. Život su trenuci koje pamtimo, ljudi koje volimo, stvorenja o kojima brinemo, djela koja stvaramo, staze kojima koračamo i život su i tragovi koje ostavljamo za sobom.

Danas je, inače, godina dana od poznanstva, ili godina dana otkada je on mene prvi put ugledao uživo. Ja se toga dana ne sjećam, sjećam se boljih dana, boljih za mene, mada je jasno da sam toga dana imala sreće, baš sam imala sreće. 😉 Neko se meni toga dana osmjehnuo, neko ko sve posmatra i ko sve prati, i neko ko zna koliko svi mi možemo podnijeti i lijepih situacija i lijepih iskustava i onih koja nijesu lijepa i koja su izazovna i bolna. Tog nekog i ja stalno nosim sa sobom i nosim ga u sebi. Često se našalim i kažem da mi je taj neko i namignuo i da mi namiguje ne samo od prošle godine nego od rođenja, a i tada sam požurila na ovaj svijet i došla od sedam mjeseci. Taj neko mi je namigivao i kada sam birala teže puteve da bih „došla" do ovoga što sam sada, od obrazovanja i formalnog i neformalnog, osamostaljivanja, vrste posla… Zato govorim da je mene život vaspitao, iako sam zahvalna mojim roditeljima zbog savjeta, zbog uzora i zbog podrške. Onda i ja pogledam u nebo, namignem i krenem dalje, s tim što je ovoga puta sve to još neko vidio i čuo, moj predivni Luka, koji je zauzeo posebno važno mjesto u mom životu. Zato se opet redovno i smijem, da nastavim nit, da se ne prekine.

Godina prva. Vrijedna godina. Ostaće zapisana kao posebno važna u mom kalendaru života. I nije važno koliko život traje, važno je kakav je život. Kao što i Gandi kaže: „Živi kao da ćeš sjutra umrijeti. Uči kao da ćeš vječno živjeti.”

A divan je ovaj život i do sada je divan bio. Doživjelo se i preživjelo se u njemu dosta lijepog, nezaboravnog i vrijednog. Zato ga treba i živjeti, a ne samo životariti, zato ga treba i voljeti, i ne kriviti ga za odsustvo sreće. Zbog toga su divni i svi životi moji.


„Ne tražim ništa, samo me podsjeti da dišem i podsjeti me da ima i onih koji ne dišu više." (Meša Selimović)



Marina Vujačić












bottom of page