top of page

Posljednji čin herojstva


Jedino ispravno poređenje je ono u kojem upoređujemo sebe sa samima sobom od ranije. Ja danas trebam biti bolja od sebe juče, a sjutra bolja od sebe danas. Sve ostalo su obmane i zamke. Nekada opasne zamke.

Skoro sam imala razgovor sa svojim doktorom. Nesvesno, ili bolje reći podsvjesno, izgovorih rečenicu kako moram naučiti da ne dajem 300% sebe, tamo gdje drugi, kojima je to, isto ili i više obaveza, ne daju, nekada, ni 30% sebe.

  • Marina, nebitni su drugi, pušti ti druge i to kako oni rade. Čuvaj ti sebe.

Odgovorih, u trenutku, ali ostah zapitana satima nakon razgovora. Bolje reći, pogubljena. Trebali su mi sati, a možda i dani, da procesuiram to da sam važna samo ja i da sebi moram biti najvažnija. Ne u odnosu na druge važna, nego samoj sebi i važna i najvažnija. Ne upoređujem se jer smatram da treba da se takmičim s drugima, niti bilo kome dokazujem. Ne dugujem nikom ništa. Više ne. Nikom, osim sebi samoj.

Ali, nakon razmišljanja ukapirah, konačno, da su godine odnosa drugih prema meni, kao prema ženi i to ženi s iskustvom invaliditeta, dovele do preplitanja i sukoba sažaljenja i/li divljenja - a onda i do moje borbe protiv sažaljenja i protiv divljenja, u zavisnosti od toga šta je bilo prisutno, i to uz prisustvo ogromne samokritike i kazne - uskraćivanja sebe za neka od zadovoljstava života.

U djetinjstvu i tokom odrastanja su me, dominantno, posmatrali kao manje sposobnu i manje vrijednu - jadnicu za koju su smatrali da je nesrećna.

U mojoj glavi je odzvanjalo: Ti to ne možeš. Ti to ne treba da radiš. Ti to ne umiješ. Nije to za tebe. Ne mogu ni ja, a kamoli ti.

Od svoje 12 do 24 mi nije bilo jasno šta od toga je zbog činjenice da sam osoba niskog rasta, šta zbog činjenice da sam žena, a šta zbog preplitanja to dvoje. I teško mi i danas može biti sasvim jasno jer ne mogu i ne treba ni da razmišljam (o) stavovima drugih - kako bih razumjela njihove motive, domete i ograničenja.

Ali sam, nesvjesno, kao djevojčica i kasnije i kao devojka, upala u zamku da, i kada sebi ne treba da dokazujen, ja dokazujem drugima da mogu i da sam sposobna - (za) sve što želim. A onda je krenulo divljenje, divljenje zbog petica u školi, zbog desetki na fakultetu, zbog inteligencije, govorništva, odnosno retoričkih sposobnosti jer se ništa od toga ne očekuje od takve osobe, kakvom su me drugi posmatrali, pa je svaka uobičejana aktivnost, a tek rezultat, za druge, čin herojstva.

A herojine i heroji, osim što impresioniraju i inspirišu druge, nemaju pravo na grešku, ni u svojim, ni u očima (tih) drugih jer, ako pogriješe - razočaraće i te druge, a onda i sebe i vratiti se na početak - na ponovno sažaljenje i jadikovanje. I tako, kad su nastala sva samopotvrđivanja: zbog završenog procesa obrazovanja, zaposlenja, samostalnosti, muško-ženskih odnosa, ljudskih osobina i vrijednosti, i tada ostaše kod mene posljedice - pravdanja za pravljenje grešaka jer ja na njih, jel’te, nemam pravo. U suprotnom, opet ću u očima i stavovima tih drugih biti manje sposobna. Ona čiju sreću ne vide jer se ne može ili ne treba ostvariti ni u društveno očekivanim i prihvatljivim ulogama za jednu ženu. A zar me je više briga? Dok god ne narušavam svojim postupcima mir, sreću i slobode drugih. Konačno me nije briga.

...

I tako do prije nekog vremena nije bilo mog razgovora, s drugima, u kojem ne kažem kako sam kriva što mi se nešto - o čemu pričam - dešava i što sam to dozvolila ili doživjela, odnosno priredila sebi. A upravo je to pretposljednji čin herojstva, onaj u kojem se pravdamo drugima (umjesto sebi) što smo loši prema sebi, što sebi ne dajemo pravo na grešku. Još preostaje posljednji, a to je onaj u kojem bih se izvinjavala jer živim i jer mi je stalo do života, sopstvenog života.


bottom of page