top of page

Posljednji čin herojstva


Jedino ispravno poređenje je ono u kojem upoređujemo sebe sa samima sobom od ranije. Ja danas trebam biti bolja od sebe juče, a sjutra bolja od sebe danas. Sve ostalo su obmane i zamke. Nekada opasne zamke.

Skoro sam imala razgovor sa svojim doktorom. Nesvjesno, ili bolje reći podsvjesno, izgovorih rečenicu kako moram naučiti da ne dajem 300% sebe, tamo gdje drugi, kojima je to isto ili i više obaveza, ne daju, nekada, ni 30% sebe.

  • Marina, nebitni su drugi, pušti ti druge i to kako oni rade. Čuvaj ti sebe.

Odgovorih, u trenutku, ali ostah zapitana satima nakon razgovora. Bolje reći, pogubljena. Trebali su mi sati, a možda i dani, da procesuiram to da sam važna samo ja i da sebi moram biti najvažnija. Ne u odnosu na druge važna, nego samoj sebi i važna i najvažnija. Ne upoređujem se jer smatram da treba da se takmičim s drugima, niti bilo kome dokazujem. Ne dugujem nikom ništa. Više ne. Nikom, osim sebi samoj.

Ali, nakon razmišljanja, ukapirah konačno da su godine odnosa drugih prema meni, kao prema ženi i to ženi s iskustvom invaliditeta, dovele do preplitanja i sukoba sažaljenja i/li divljenja - a onda i do moje borbe protiv sažaljenja i protiv divljenja, u zavisnosti od toga šta je bilo prisutno, i to uz prisustvo ogromne samokritike i kazne - uskraćivanja sebe za neka od zadovoljstava života. Sažaljenje koje je proizilazilo iz potcjenjivanja i niskih očekivanja od mene, do herojstva, koje je opet usljed niskih ili ninakvih očekivanja, a nakon onoga što sam radila, postizala i dostizala vodilo divljenju, pa i precjenjivanju. I jedno i drugo vodi gubljenju sopstvenog identiteta - življenju za druge i u skladu s očekivanjima i projekcijama drugih.

U djetinjstvu i tokom odrastanja su me, dominantno, posmatrali kao manje sposobnu i manje vrijednu - jadnicu, za koju su smatrali da je nesrećna.

U mojoj glavi je odzvanjalo: Ti to ne možeš. Ti to ne treba da radiš. Ti to ne umiješ. Nije to za tebe. Ne mogu ni ja, a kamoli ti. Ti si žensko!

Od svoje 12 do 24 mi nije bilo jasno šta od toga je zbog činjenice da sam osoba niskog rasta, šta zbog činjenice da sam žena, a šta zbog preplitanja to dvoje. I teško mi i danas može biti sasvim jasno jer ne mogu i ne treba ni da razmišljam (o) stavovima drugih - kako bih razumjela njihove motive, domete i ograničenja.

Ali sam, nesvjesno, kao djevojčica i kasnije i kao devojka, upala u zamku da, i kada sebi ne treba da dokazujen, ja dokazujem drugima da mogu i da sam sposobna - (za) sve što želim. A onda je krenulo divljenje, divljenje zbog petica u školi, zbog desetki na fakultetu, zbog inteligencije, govorništva, odnosno retoričkih sposobnosti jer se ništa od toga ne očekuje od "takve" osobe, kakvom su me drugi posmatrali, pa je svaka uobičejana aktivnost, a tek rezultat, za druge, čin herojstva.

A herojine i heroji, osim što impresioniraju i inspirišu druge, nemaju pravo na grešku, ni u svojim, ni u očima (tih) drugih jer, ako pogriješe - razočaraće i te druge, a onda i sebe i vratiti se na početak - na ponovno sažaljenje i jadikovanje. I tako, kad su nastala sva samopotvrđivanja: zbog završenog procesa obrazovanja, zaposlenja, samostalnosti, muško-ženskih odnosa, ljudskih osobina i vrijednosti, i tada ostaše kod mene posljedice - pravdanja za sv što uradim i ne uradim, pravdanja za eventualne greške, jer ja na njih, jel’te, nemam pravo. U suprotnom, opet ću u očima i stavovima tih drugih biti manje sposobna, manje vrijedna, manje dostojna, nedovoljna. Ona čiju sreću ne vide jer se ne može ili ne treba ostvariti ni u društveno očekivanim i prihvatljivim ulogama za jednu ženu. A zar me je više briga? Dok god ne narušavam svojim postupcima mir, sreću i slobode drugih. Konačno me nije briga.

...

I tako do prije nekog vremena nije bilo mog razgovora, s drugima, u kojem ne kažem kako sam kriva što mi se nešto - o čemu pričam - dešava i što sam to dozvolila ili doživjela, odnosno priredila sebi. A upravo je to pretposljednji čin herojstva, onaj u kojem se pravdamo drugima (umjesto sebi) što smo loši prema sebi, što sebi ne dajemo pravo izbor i pravo na grešku. Još preostaje posljednji, a to je onaj u kojem bih se izvinjavala jer živim i jer mi je stalo do života - sopstvenog života.


Comments


bottom of page