Napomena: Tekst je napisan u februaru 2011. na zadatu temu u okviru Škole za ljudska prava osoba s invaliditetom. Kao prvoizabrani od strane Komisije, objavljen je prvi put u časopisu DisabilityINFO.
„Moja želja je da vama približim vas.“
Neću pisati samo o sebi, pisaću o vama koji mislite da imate „bogatiji“ život.
Odrasla sam u petočlanoj porodici, mene, treće dijete po redu, 25. 6. 1986, u sedmom mjesecu trudnoće, rodila je majka, očekujući trećeg sina. I tata je želio sina, ali moje pravo je da budem ćerka. Njihove razloge neću navoditi. Možda mi je tata iz tog razloga i dao ime, Marina, ali ja sam mu danas zahvalna na tome. U šestoj godini naučih da pišem, svojom voljom i željom. Kada je došlo vrijeme da pođem u školu očeva želja je bila da sačekam još godinu. Ne bi, možda, bilo lijepo da kažem da nijesam, od sedam godina, dozvolila da roditelji odlučuju o mom životu, ali mogu reći da sam se izborila za polazak u školu te godine.
Od početka školovanja sam se razlikovala od drugih, ja sam to osjećala na jedan način, oni na drugi. Učitelj, zadivljen brzinom mog rada i razmišljanja, smatrao je da roditelji sa mnom puno rade. Nijesu radili jer sam ja već tada znala da mogu sama. Često sam dobijala manje ocjene jer su smatrali da ja ne mogu biti bolja od drugih. Njihovo pravo je da tako misle, moje da, ukoliko želim, dokažem suprotno. Kao primjer za to, pomenuću pismene iz ruskog jezika koje sam, već u petom razredu, radila bez greške i pisala ispravke na tabli, koje su, inače, nastavnici radili.
U porodici nijesam bila pošteđena nijednog „ženskog“ posla, roditeljima je postalo jasno da ja mogu da radim, pogotovo ono što drugi misle da ne mogu. Sjećam se, vrlo nerado, kada bi nam neko došao u goste uglavnom bi roditelje pitao o mojoj braći: kako im je u školi, koji su razred, kako uče i slično. Znam jedino da bi tata uvijek rekao i za mene, iako većina nije ni pitala, vjerovatno je bio ponosan jer sam ja imala bolji uspjeh od moje braće, iako bi meni bilo neprijatno kad bi neko pričao na taj način. Dugo godina nijesam shvatala zbog čega je tako. Čini mi se iz razloga što sam već kao dijete naučena da su muškarci „glavni“, da se oni pitaju, žensko je uvijek, po strani, „nužno zlo“. Prešli smo tu fazu, nastupila je sljedeća - kad su se svi divili meni i mom uspjehu, a ipak se pribojavali da mi priđu i nešto me pitaju. Čini mi se da su bile podjednako teške. Dosadi vrlo brzo i to kad svakodnevno, u prolazu, čujete kako vas neko pominje i priča sa čuđenjem o vašem uspjehu.
Uvijek sam voljela da pišem, uz blagu skepsu da ću reći nešto novo što već drugi nijesu rekli. I moja nada je moje pravo. Ali, ipak, vjerujem da i dvije iste rečenice mogu zvučati drugačije ukoliko ih izgovore dvije osobe. Pisanje oslobađa, a istovremeno obavezuje da se suočimo sa sobom. Na taj način, često, uspijem da druge spasem od sebe, ali ne i sebe od sebe same. Uglavnom pišete ono što ne umijete ili „ne smijete“ drugima reći u oči, ili iz tog razloga što je prosto nemoguće svima istovremeno reći ono što želite i osjećate. Ja sam počela iz više razloga. Kada bih počela da pričam, osjećala sam i plašila se da me drugi neće razumjeti. Počela sam da skupljam u sebi, da akumuliram, sada mi se čini da mogu i imam kome da kažem.
Oduvijek sam željela da budem nezavisna, onoliko nezavisna koliko neću biti odvojena od drugih. Kada je došlo vrijeme da upišem srednju školu, opet su željeli neku „lakšu“, ne gimnaziju. Mislili su da ne mogu sve postići. Jer, došlo je vrijeme odvajanja od roditelja, mi djeca smo otišli u grad, roditelji ostali na selu.
Ipak, upisah gimnaziju, „jer ako može (moj) srednji brat, mogu i ja“, mislila sam tada. Jedino sam ja, iz moje generacije, upisala Gimnaziju u Nikšiću, ostali su otišli u Gacko, zato što se tamo nije polagao prijemni i/li zato što nijesu mogli i htjeli da odlaze od roditelja. Moje društvo i generacija su uvijek pričali o učenju, o ljubavima, o izlascima. Jedino sam ja ćutala, od mene se nije očekivalo ni da kažem, nijesu me mnogo ni pitali. Vjerovatno su smatrali da će me povrijediti ukoliko me pitaju nešto takvo. Od mene se nije očekivao uspjeh, samo preživljavanje. Mnogi su mislili da mi je jedini cilj u životu knjiga i obrazovanje, tada su počeli vjerovati da jedino u tome mogu uspjeti.
Do svoje petnaeste godine, naučih sve kućne poslove, koje kod nas, kako pokazuje praksa, rade dominantno žene. Vrijeme koje su drugi provodili učeći i zabavljajući se, izlazeći u grad, ja sam provodila radeći u kući. Kada bi došlo vrijeme za odmor i spavanje, ja bih tada učila. Ali, nikad ni o tome nijesam pričala jer nijesam željela da me sažalijevaju, niti da mi se dive. Znala sam da če i ta faza proći. Mojom odlukom.
Voljela sam psihologiju, svoju i drugih ljudi. Nijesam je upisala jer 2005. kada sam ja završila Gimnaziju u Nikšiću nije postojao odsjek za psihologiju, a Beograd je bio „skup“ i „dalek“. Odlučih se za sociologiju, za nešto što je mnogima i danas apstraktno, ne znaju šta sam ja posle završenog fakulteta, pa, valjda, sociološkinja. I dalje volim psihologiju, ali ja sam u sociologiji, razmišljam sociološki.
Sada da kažem nešto o mojoj, po mnogima, jedinoj različitosti. Ja ne mislim da je tako. Invaliditet, svakako ne može biti jedina osobina koja opisuje čovjeka i usmjerava njegov život, ne može biti ni osnovna. Do puberteta sam bila neznatno niža od svojih vršnjaka, ali nijesam smatrala da sam nešto „neprirodno“, da sam „bolesna“, „poremećena“. Roditelji, u mom prisustvu, nijesu mnogo pričali o mojoj visini, to jest, mom invaliditetu, možda zbog pogrešnih medicinskih prognoza. A one su se, od rođenja do 12 godine, samo ređale. Jedna od njih je bila, da je moj rast i razvijanje stalo u pubertetu i da će se nastaviti njegovim završetkom. Ne znam da li su moji očekivali da se nešto tako može desiti, ja nijesam. Ono vrijeme koje sam s roditeljima provela kod doktora za mene je bilo izgubljeno vrijeme, nikad kraja novim pregledima, kontrolama i dijagnozama. Besmisleno zakazivanje, čekanje po hodnicima, odgovaranje ostalim „pacijentima“ što sam ja tu. Ja sam još davno prihvatila svoju različitost, ali roditelji to nikako da prihvate. Svi žele da njihovo dijite bude najljepše, najpametnije, najuspješnije…negiraju stvarnost. Smatraju da morate biti kao i svi drugi jer je to „recept“ za uspjeh i sreću. A znate već kakvi su ti „drugi“: visoki oko 1,70-1,80m, skladno građeni, dešnjaci, IQ 100, to jest – prosječni.
Klasični primjeri: šalter u pošti ili banci je na visini od 1.30-1.40m jer je to namijenjeno da se neko nasloni rukama da bi popunio uplatnicu, donji i srednji senzori na vratima, u nekoj ustanovi ili marketu, često ne rade, a da bi se vrata pokrenula treba da naiđe opet neko, makar, srednje visine. Onda se nađe neko „dobar“ da vam pomogne u „neizlaznoj situaciji“, i još vam se zacereka u facu jer vam je učinio uslugu. Dizajn tastera na mišu računara je programiran za dešnjaka, mislim da nema potrebe da objašnjavam na koji način. Ima još mnogo sličnih primjera, ali ću ja ovdje završiti s makazama koje su, takođe, dizajnirane za dešnjaka, kao da neko ko je ljevak nikada neće doći u situaciju da nešto siječe.
Pokušavam da kažem da mene invaliditet ne ograničava, ograničava me sredina i društvo koje je programirano za prosječnost.
Da li ste se ikada zapitali da li mali rast ima nekih prednosti!? Ne postoji prevozno sredstvo u kojem je meni tijesno, ne postoji saobraćajni znak ispod koga ne mogu proći a da ga ne zaobilazim, skoro da nije bilo situacije da se u gužvi prolaznika ne mogu provući, a da nikog ne molim da se pomjeri. Da li vam se ikada desilo da na času u gimnaziji prođete od prve do zadnje klupe a da to profesor ne primijeti? Da li vam se ikada desilo da pokušate da skratite put prolazeći kroz neku tarabu, pa se zaglavite i onda „proklinjete“ sebe i sudbinu što ste tako izrasli!?
Da li ste ikada poželjeli da neku osobu s invaliditetom upoznate do kraja sa svim njenim osobinama: prednostima, nedostacima, sposobnostima, ograničenjima…? Ili ste joj, pak, prilazili s predrasudama i smatrali da nemate skoro ništa zajedničko? Jeste li ikada pomislili da osoba s invaliditetom može biti u prednosti u odnosu na vas, da je „jača“ i otpornija od vas? Mi smo naučili da „padnemo“, ali nikad da „padamo“. Svako naše činjenje i uspjeh se analizira više od drugih i smatra nečim izuzetnim i neobičnim, a svaki naš pad i neuspjeh opravdava se invaliditetom i nesposobnošću.
Nemojte misliti da ja nikad nijesam poželjela da budem kao i vi, da budem manje upadljiva, da se ne primjećuje svaki moj korak, pokret, pogled i rad. Umori pretresanje života. Bilo je situacija kad sam bila izdvojena i isključena od drugih i to sam dovodila u vezu sa svojom različitošću, proklinjujući je iako sam znala da ona nije kriva već nerazumijevanje, nepoznavanje i strah od drugačijeg. Ali za to buđenje je trebalo i vremena i snage, otpora, prkosa, hrabrosti i rizika...
Ipak, pokušajte najduže što možete da zamislite utopljenu masu, svijet jednakosti, prosjek, ljude istih dimenzija, boje kose, očiju, debljine, visine, rase, jezika, vjeroispovijesti, nacionalnog ili društvenog porijekla, čak i pola. Da li vidite smisao u postojanju takvog svijeta???
