top of page

Smijem li biti lijepa?



Na relativno česta pitanja o ocjeni najvećeg napretka u oblasti prava osoba s invaliditetom, uvijek ističem promjenu svijesti javnosti i društva o osobama s invaliditetom i promjenu percepcije o osobama s invaliditetom. Međutim, u istom odgovoru naglasim da to ne znači da je proces završen i da je podignuta svijest u dovoljnoj mjeri. Naprotiv, mislim da nije i da sam ja, ponekad, u toj ocjeni i idealistična zato što se krećem u krugu ljudi koji imaju (nešto) adekvatniji stav i pristup (o) osobama s invaliditetom. Ali, čak, i u tom krugu proces prihvatanja invaliditeta i osoba s invaliditetom nije završen. On nije završen ni kod svih osoba s invaliditetom. Kod nekih, neće nikad ni biti. Kod onih koji misle da im je iskustvo invaliditeta prepreka i da bi bez njega bili uspješniji i/li srećniji.

Zbog toga, u odgovoru na prethodno pitanje, uvijek navedem sljedeće: Istraživanja pokazuju da se smanjila socijalna distanca prema osobama s invaliditetom, međutim, da iste te ljude, koji bi odgovorili adekvatno (a možda, nažalost, društveno prihvatljivo) na neko opšte pitanje, pitate da li su im osobe s invaliditetom prihvatljive kao partneri (bračni i/li vanbračni) odgovor bi, u velikoj mjeri, bio drugačiji. Usuđujem se reći, bio bi obratan prethodnim procentima o načelnom prihvatanju osoba s invaliditetom. Jer, znate ono, što dalje od moje kuće.

Nerijetko, kao odgovor, pokušaj argumentacije ili obrazlaganja stava o prihvatanju osoba s invaliditetom i njihovih prava, čujem rečenice o dobroj volji, o dobroj namjeri, o pomoći, senzibilitetu, prihvatanju i sl. A ako je riječ o pravima osoba s invaliditetom, onda čujem da to njima treba, ili ostvaruje pravo, a ništa mu ne fali (kao da im, odnosno nam to ne pripada). I da, kao da je invaliditet lični nedostatak, a ne “stvar” društva. On je, u svojoj definiciji, društveni fenomen koji nastaje iz sadejstva ličnog svojstva (oštećenja) i okolinskih barijera, a potpuna definicija osoba s invaliditetom se može izvesti kada se spoje oštećenje, prepreke i procijeni stepen potrebne podrške. Dakle, tek s kombinacijom to troje. Jer, u različitim društvima, državama, sredinama, okruženjima, situacijama nijesmo jednako osobe s invaliditetom, ali će naše lično svojstvo uvijek biti isto - samo naše.

A koliko, lično ja, idealistično posmatram društvo u svojoj ocjeni dovoljno govore i nedavna iskustva, lična, dakako. Ona koja me otrijezne i vrate na početak. Ali i razočaraju i obeshrabre.

U razgovoru o samoprihvatanju i prihvatanju sopstvene različitosti, u mom slučaju, dominantno niskog rasta, po viđenju drugih ljudi, često mi se upute rečenice, poput:

  • Evo ja imam visinu, pa što mi je bolje?!

  • Ja sam visok/a, ali nemam zdravlje.

  • Meni je Bog dao visinu, ali nije sreću.

  • Bog svakome nešto da, nešto oduzme.

  • I ja svoju manu predstavljam kao prednost. (U kontektstu šala koje drugima liče na crni humor, a nijesu to)

  • ...

  • Najvažnija je pamet. (U stilu: Važno je da si pametna, kad ti je već nešto uskraćeno).

A ja, zamislite, mislim da imam sve i da mi ništa nije oduzeto, niti mi je šta dato na uštrb oduzetog. I ništa mi ne fali. Ne fali meni visina i baš je ne bih mijenjala, a tek smatrala manom ili uskraćenošću.

Skoro me je koleginica pitala kad sam u potpunosti prihvatila sebe. Odgovorila sam na sljedeći način: Onog trenutka kad sam počela da se budim i zaspivam ne razmišljajući o svojoj visini, i kad su dani prolazili da mi ne padne na pamet moja visina. Završna faza samoprihvatanja desila se onog trenutka kad mi je, kao ženi, postalo svejedno da li ću se dopadati nekom muškarcu ili neću. Jer, shvatila sam da se nikad neću i ne trebam sviđati svakome (pa ne moram ni onome ko se meni sviša) jer, ni meni se ne sviđa svaki muškarac. Naprotiv, dopadaju mi se rijetki. I moraju ti rijetki da ispune brojne kriterijume, moje zahtjevne kriterijume. :) A sve je više onih koji ne dobiju odgovor ili on bude: Ne.

I odavno je tako - od perioda samopotvrđivanja svih potrebnih u odnosu sa sobom, ali i sa drugima. Jer, neka samopotvrđivanja moraju doći i iz naših odnosa s drugima. Ne odnosa poređenja, nego uzajamnih odnosa.

Tako u toku sadržajnih ili dubljih razgovora kažem da sam svoju visinu prihvatila onog trenutka kad sam se počela buditi i tonuti u san ne razmišljajući o njoj. Kad bih sebe gledala u ogledalu, bez razmišljanja o visini, provjeravajući potpuno druge stvari u tom izgledu. :) A, u stvari, sve je to počelo i završilo se procesom shvatanja da moja sreća ne zavisi od drugih ljudi, već isključivo od mene same.

Tako i potvrđivanje i samopotvrđivanje nekada dolaze u odnosu s drugima, a ti drugi su i oni s kojima se dešavaju emotivni odnosi, bilo da nas privlači suprotan ili isti pol. Legitimno je da tako bude cijelog života. Kad sam ja u pitanju, tako je bilo skoro do mojih tridesetih godina. Posljednju deceniju za samopotvrđivanje i za sreću sa sobom samom, nije mi neophodan ni muškarac. Neću reći da nije ni potreban jer ljubavi se ne bih odrekla. Ali, ljubav sama nije dovoljna. Potrebno je uzajamno poštovanje, razumijevanje i podrška. Potreban je kompromis obje strane i zajedničko, ravnomjerno, ulaganje. Sloboda i u ljubavi i ljubav u slobodi. Ako toga nema, kod mene nema ni partnerskog odnosa. Radije ću sama jer samoća, u tom slučaju, kod mene je sloboda. Sloboda u kojoj ću se posvetiti sebi i samoj sebi biti dovoljna. Svoje vrijeme koristiti sadržajno i suštinski sa sobom.

I što sam (bila) sigurnija u sebe, smjelija, odvažnija u ponašanju s muškarcima, bila sam i jesam sve privlačnija i poželjnija za njih.

Skoro sam bila na moru. U jednom razgovoru, jedna žena mi saopšti da se ne kupa jer ju je sramota sopstvenog tijela. Ubjeđujući koliko je to tijelo samo njeno, a naše tijelo treba da nam bude najdivnije, objasnih joj da se i za mnom okreću na plaži, ali da ja uopšte ne razmišljam ko se okreće zato što mu se dopadam, a ko se okreće zato što se iščuđava, i da me to ni najmanje ne interesuje. A znam da ima i jednoga i drugoga, znam zbog onoga što mi se kaže, uputi, ili ponudi.

S tim što oreol jake žene nekada može biti i štetan za njih/nas same. Onda se pretpostavlja da tim jakim ženama ništa ne treba, da one nemaju problema i da su neuništive i nedodirljive. Zbog tog oreola, prestala sam govoriti o mnogim iskustvima. A i kad govorim, nerijetko me dočeka relativizacija kao odgovor s druge strane. Pa i onda kad je tema seksting, seksualno uznemiravanje ili neki drugi vid nasilja i eksploatacije ili pokušaja svega toga.

I zato, možda za kraj, pitanje za one koji osobe s invaliditetom, muškarce i/li žene, posmatraju kao osobe s nedostatkom, one kojima nešto fali, a takvi, valjda, treba da izgledaju/izgledamo: jadno i tužno: Smijem li biti lijepa, sređena, uredna? Smijem li biti žena? Poželjna i samosvjesna?

Ženi je, za sve potvrde, potrebna ona sama. Ona sa sobom, ona u ogledalu, ona s drugima oko sebe. Svoja i samosvjesna. Toj i takvoj Marini - ovoj Marini - je potrebna i dovoljna ona sama. Trenutno u svakom mogućem smislu, ne mora značiti da će vječno biti tako, ali čeka se to nešto… Do promjene…


Comments


bottom of page