Tekst je napisan u aprilu 2014.
„Niko nije potpuno srećan, nesrećni su oni koji ovo ne znaju“
Može da bude filozofija, može samo „prosta“ misao, a može životni moto. Ukoliko bude ovo treće shvatićemo da niko i ništa nije savršeno, sve ostalo je subjektivni doživljaj.
Ipak, samo od doživljaja se ne živi, ali se i bez njih ne može i ne treba. Poslednjih dana često razmišljam o ugnjetavanju i manipulaciji. Sve to me navodi na pitanje šta se promijenilo od antičke Grčke, odnosno polisa do savremene demokratske države, kako je zovu?!
U polisima, Sparti, Mikeni, Heleni… osobama s invaliditetom su se hranili lavovi, uništavale su se zbog „beskorisnosti, štete, zaraze, nevrijednosti“ jer nijesu bile dovoljno „zgodne, lijepe i jake“ da bi branile državu i bile simbol bilo čega. A živjelo se od simbola. Dugo i posle toga su osobe s invaliditetom bile obespravljene. Čini mi se da se ni danas ništa nije značajno promijenilo, osim istorije koja prolazi, a dolazi neka nova i opet će se zvati istorijom.
Danas se osobe s invaliditetom, makar po našim saznanjina, ne daju lavovima, misleći na životinje, ali su na red došli neki drugi lavovi.
Skoro se sa Mimom Ivanović počeh „otimati“ oko rečenice jednog, sada već prijatelja, tada tek poznanika: „Aktivizam osoba s invaliditetom u Crnoj Gori veoma je niskog intenziteta, odnosno obavlja se unutar omeđenog društvenog prostora, tako da se može reći da su OSI razvile svojevrsni „getoaktivizam”, aktivizam unutar „svog“ društvenog prostora, zadovoljavajući „svoje“ potrebe, na način koji je svojstven samo osobama s invaliditetom.“
Da, sa strane djeluje baš tako, iznutra je još jače izraženo. U prvom trenutku može se učiniti da ovakvoj rečenici ne mora ništa da se doda, ali ona je samo jedan dio života osoba s invaliditetom.
Ostali segmenti su uzroci ovakve getoizacije. A svi im doprinose, od roditelja i porodica, škola i fakulteta, medija i tako redom do osoba s invaliditetom koje se same užive u male, često nesrećne „getoizirane porodice“.
Roditelji i porodice misleći da ih je zatekla velika tragedija rođenjem djeteta s invaliditetom počinju isto (zlo)upotrebljavati za sopstvene interese i zadovoljstva, oslobađajući se osjećaja krivice, često nesvjesno i usljed povrijeđenosti sopstvenog ega, prevelike potrebe da se bude najbolji, bezgrešan i neprimjetan u ovom svijetu, a to se postiže tako što nijesi drugačiji od drugih i imaš potrebu da dosežeš većinu, da se utapaš. No, takve potrebe i osječaji dovode do velikih razočarenja koja neminovno osobama s invaliditetom ne daju naprijed, a porodice čine nesrećnima i neuspješnima u svojoj misiji.
Mnogi su opet svjesno ili nesvjesno prihvatili makijavelizam, a do cilja ne biraju sredstva, niti traže opravdanja osim cilja samog za sebe.
Jasno je da se sve riječima ne može reći, ali nejasno je zašto nekad motivi toliko nadvladaju početnu ideju, pa slika poništi početnu misiju.
Invaliditet se uvijek prikazivao kao nešto pogrešno, poremećeno, loše, bolesno… tako i dan danas roditelji s djecom, kao i ostali pojedinci nerijetko sebe dohvate do uveta ili nekog drugog dijela tijela, naprave nekoliko glasova i zvukova ili povuku djecu na stranu da ne vide taj „užas i prizor“ i da ga slučajno ne prokomentarišu. To je svakodnevnica. I danas nerijetko iza sebe vidim i osjetim sjenku koja je zastala nakon susreta sa mnom, s glavom okrenutom prema meni. Priznajem, ironično, ni ja u toj situaciji ne primjećujem čovjeka, već samo sjenku.
Strah od drugačijeg ljudi ne pokušavaju da pobijede susretom nego bježeći što dalje, a nikad dovoljno ne možete pobjeći. On vas opet stiže i svaki sljedeći put je sve veći i veći.
Često pomislim da smo dobri za eksperiment, koriste nas kao pacove i posmatraju promjene i reakcije u odnosu na njihove eksperimente.
Kad jedini cilj bude izlječenje i usmjeren je na traženje lijeka od invaliditeta, onda se gubi potpuno realna slika života i svijeta oko sebe. Roditelji tako svoju djecu prikazuju kao zamorčad i traže samilost, da bi opravdali svoje osječaje i neuspjehe. Pristaju na sve, da bi postigli cilj, i tako često izgube sebe.
Kod većinskog društva se koriste jedna opravdanja i većina, koja i sama osobe s invaliditetom gleda tako, šta god da kažete doživljava isto. Oni sami misle da znaju sve, zato i ne pitaju. Ali, kad roditelji traže opravdanje za svoje neuspjehe pred drugim osobama s invaliditetom, onda je to obično rečenica koja glasi: „Lako je tebi reći, ti su drugo, moj sin ili ćerka to ne mogu.“
U mnogim razvijenim društvima osobe s invaliditetom se smatraju kulturnom manjinom, narodom za sebe. Termin hendikep upravo to označava. On ne govori samo o osobini (invaliditetu) već načinu života. Ali i ta kultura nekad dovede do izolacije. Mjeriti je teško ako tasovi nijesu ujednačeni.
Crnogorska zbilja je slična, znam desetine roditelja koji su za izlječenje svog djeteta dali sve, a nijesu postigli skoro ništa jer su željeli nemoguče, odnosno nešto što ne postoji. Pričajući s nekima od roditelja otvoreno su mi rekli da oni njihovo dijete prvo žele da izliječe pa će onda upisati fakultet, a ne znaju da posle te izgubljene „borbe“ njihova djeca neće željeti više ni jednu novu.
Mentalni sklopovi su nerijetko čudni, kroz glavu mi prolaze opet nerijetke slike Romkinja koje prose na račun svoje djece, približno toliko je i onih koji prose na račun svog ili invaliditeta svog djeteta. Prosjaćenje u kojima se zloupotrebljava invaliditet od strane osoba koje ga i nemaju je posebna priča.
„Djeca s invaliditetom su slatka za grljenje – adolescent ili zrela, odrasla, osoba je bogalj koga treba izbjegavati“, stoji u knjizi Džozefa P. Šapira dok objašnjava odnos Amerikanaca prema invaliditetu ’80tih godina prošlog vijeka.
Da bi postigli samilost često se samoj pojavi, dodaje slika koja ukazuje na stanje. Prikazaću to „slikovito“ tako što ću na jednoj strani „prikazati“ veselu, razigranu djecu, na drugoj dijete s invaliditetom koje koristi kolica i koje je tužno i usamljeno. Tako su se koristili i u kampanjama i dan danas to možete vidjeti na svakom koraku, na internetu, u medijima. Cilj opravdava sve, tako se prikupe nekolike hiljade dolara, eura, ali se ne promijeni ništa na bolje, već se samo unazadi i pojača stereotipna slika o osobama s invaliditetom.
Masovna kultura tome neminovno i najbolje doprinosi, reklame, filmovi, časopisi, medijski članci i prilozi, u svemu tome je više diskriminacije i omalovažavanja nego podsticanja kulture različitosti i poštovanja prava.
Skoro sam gledala premijeru filma „Atomski zdesna“, Srđana Dragojevića. Osjetila sam se nevjerovatno poniženom. Film, osim toga što je pun vulgarnosti i nasilja, je nevjerovatno stereotipan i diskriminatoran. Osobe s invaliditetom su baš tu prikazane kao bezvrijedni bogalji. I nije to samo za sebe problem, problem je što se velika masa slatko zadovoljavala i vidno bila oduševljena takvim scenama i to u crnogorskoj metropoli turizma.
Medijski članci su i dalje puni diskriminacije, od medicinskog i funkcionalnog pristupa na jednoj strani do herojskog modela na drugoj. Ali nidgje „zdrave“ priče o ljudskim pravima. Diskriminišuću terminologiju i pristup često pojačaju diskriminatorne fotografije. Tako se nerijetko prikazuju pomagala, a ne čovjek. Članci su puni bijelog štapa i ljudske sjenke, kolica i točkova, prekriženih ljudskih organa, stepeništa… ali nigje nema čovjeka i ličnosti. Pojačava se efekat slikom, odnosno nesvjesno se produbljuje stereotip do iznemoglosti i vulgarizacije ljudskog uma.
I tako umjesto da idemo naprijed, često sami sebi postavljamo ograničenja na putevima koje su drugi učinili prohodnim.
Na drugoj strani imamo heroje. Koristimo ih opet samo za sopstvene ciljeve.
Nerijetko mnogi upadaju u zamku da invaliditet vide kao ograničenje, sam po sebi, čak i veliki „borci“ i aktivisti za ljudska prava osoba s invaliditetom. Nerijetke su situacije gdje se ističe da je neko „pobijedio“ invaliditet jer je uspio u životu, „ipak, uprkos, iako“ s tim čudnim riječima koje su u svim ovim kontektstima jako diskriminatorne i u stvari ponižavajuće, ali ih ljudi vide jedinim ispravnim.
Možda djeluje teško, ali treba da bude cilj – odbaciti ideju da osobe s invaliditetom treba predstaviti kao hrabre heroje, pošto samosvjesna većina jednostavno pokušava da vodi normalne živote. Cilj ne smije biti “super-bogalj” ili „super-heroj“.
Invaliditet ne smijete i ne trebate brisati u tijelu, već u glavi. Jer to je kao da ne želite da vidite ljude drugačije boje kože. Opet se prisječam jednog primjera, istina nije zapisan u Crnoj Gori, ali bio bi veoma „dostižan“ i kod nas.
„Čekajući let na aerodromu, žena je sjedjela u svojim elektromotornim kolicima, u poslovnoj ženskoj “obučena da uspije” odjeći, pijuckajući kafu. Jedna žena je prošla pored nje, obučena, takođe, u poslovnu odjeću, i ubacila joj novčić u plastičnu čašu koju je držala u ruci. Kafa se prolila, isprljavši joj bluzu, a „dobronamjerna“ žena je, postiđena, užurbano nastavila dalje.“
„Ako ste došli da mi pomognete, onda se odmah možete vratiti kući, Ali, ako vidite moju borbu kao dio vašeg ličnog opstanka, onda ćemo, možda, moći da živimo zajedno.“
