Nepomičnost, gubitak pamčenja, zaboravljene riječi i značenja, imena i ljudi, događaji i dešavanja. Konfuznost, skoro izgubljena mogućnost govora, atrofirali mišići, kontrakture u zglobovima, trnjenje i bol u glavi. Jutro se razlikuje na osnovu vizite, noć po gašenju svijetla u sobi u nekom trenutku kad sestre i tehničari završe večernju smjensku obavezu i pođu i oni da odmaraju.
Sve oko mene nepoznati ljudi. Kljukanje tabletama, stalak, bronila i igla, skener i dopler. Koliko je tenzija? Je li febrilna? Ima višak likvora.
Kakvi su ovo termini?
Svrbe me leđa, ne mogu da se počešem. Trpim, nervira me to. Boli me lijeva noga. Otekla je. Teška mi je.
Zvoni mi telefon. Ne mogu da ga dohvatim. Ne znam gdje se nalazi. Uspijevam da ga podignem i držim u ruci, ali ne uspijevam da se javim. Senzor ne reaguje na taj oslabljeni dodir prsta. Prestaje da zvoni. Zaboravila sam šifru za otključavanje. Ne vidim ko me je zvao.
Nemoć, tuga, patnja, plač...
Zovem sestru, nakon trečeg pokušaja ostajem bez glasa. Zaboravila sam kako se zove njen muški kolega.
Bijeli mantil, zeleni, plavi... I tako danima. Tako mjesecima.
Kolica sa hranom. Kako me nervira taj zvuk. Bubnja mi u glavi. Plače mi se kad ga čujem. Bljutava hrana, neukusna. Nijesam presvučena. Mokra sam. Odbijam da jedem. Ponovo sam gladna, pregladna. Žedna sam. Odbijam da pijem vodu, sok, cedevitu. Mokra sam i uprljana. Hoću vodu, a ne maramice. Hoću moj hladan tuš.
U aprilu pitam brata otkud ja tu. Šta mi se desilo?! U maju nekom kažem kako sam od januara u bolnici, ali sam u aprilu bila kući. Kući koju sam sanjala. Kući u Goliji, kući u Nikšiću. Ne sanjam Podgoricu. Sanjam mjesta u kojima sam bila spokojna, ona u kojima sam se borila za svoju samostalnost, za svoj život.
Pitam za Lopticu. Jedino ona me nikad nije iskritikovala, nije me osudila, pogledala prijekornim pogledom. Nije me napuštila.
Ponovo glava trne, pecka, boli. Osjećam pritisak na mozgu. Čekaj, mozak?!
Da, baš onaj u kojem se izlila krv. Onaj u kojem se stvorila aneurizma i pukla. A ja baš toga dana otišla pješke do grada i vratila se pješke kući. Dok je curilo...
Prekid filma (svijesti), povraćanje, nemoć, padam...
Otkad majku nijesam viđela? Ne pamtim. Molim je preko telefona da dođe po mene, da me vodi u Goliju. Ona mi obećava da ću brzo kući.
Plačem. Ne mogu da izdržim. Jecaju ljudi, vrište, galame, gube se. Sve mi to smeta. Ne mogu da spavam. Tonem u san, budim se lagano. Spava mi se. Gladna sam, ne mogu da zaspim.
Svrbi me bronila, trljam ruku od čaršav, raskrvavim ruku. Povrijedim se. Ruka mi je svezana. Ograda je na krevetu.
Dolazi majka konačno. I to prvi put 5. maja. To je, inače, Evropski dan samostalnog života. Kakva simbolika. Bila bih na Trgu nezavisnosti, da sam napolju, da sam na slobodi.
Govorim joj da sam u zatvoru. Gladna sam. Hrani me. Jedva čekam da dođe, opere ruke i da me nahrani. Ali ona dolazi samo dva ili tri dana u toku sedmice. Ja se ipak svakog narednog dana kad se ona pojavi „na vratima“ iznenadim otkud ona ponovo. Konfuzma sam i dalje. Pojma nemam šta se dešava. Kakve mi testove pominje.
Nakon pet mjeseci sam kući. Taj 27. jun 2022. je bio najduži dan u mom životu, dok nijesam ugledala brata i snahu. Sve do izlaska iz bolnice i dolaska u Nikšić. U putu razmišljam jesu li mi spakovali sve stvari koje sam imala u natkasni. Zašto ih je nerviralo toliko mojih stvari. Zašto su to neki od njih prigovarali.
Jedem halapljivo. Gladna sam. Nemam osjećaja.
Fenobarbiton je pregorak. Ta me tableta nervira. Zašto moram da je pijem?
Konačno se vidim u ogledalu. Kratka mi kosa, izrasle obrve, nemam minđuše, zarasli su probijeni djelovi ušiju u kojima one stoje. Poslije nekog vremena sama probijam uši mindušom. Hoću da vratim svoj nakit.
Povremeno prije i nakon toga dolaze ljudi u posjetu. Ne zadržavaju se dugo kod mene u sobi. Ne ometaju moj mir i oporavak.
Brat mi saopštava da sam preživjela moždani udar koji preživi 4% ljudi.
U sebi mislim: Inkubator, klinička smrt, moždani udar. Imunost na totalnu anesteziju (jer treba jača doza, od one koja se dobija računicom koja u obzir uzima visinu i kilažu). Treba veća doza anestezije. Kao i svega uostalom. Ili „dovoljno“ ili nikako i nikoliko.
Dolazi fizioterapeutkinja. Prije toga ruke, noge i glavu mogu da pomjerim samo desno-lijevo. Ne mogu da se okrenem na bok, ne mogu da promijenim položaj tijela. Ne mogu da se ustanem. Brat i snaha me pridržavaju, tokom obroka stavljaju jastuke sa svih strana. Slabija mi je desna strana, nemam balans, padam, ne mogu da se vratim.
Vježbam. Prvo pola sata, pa po sat, pa onda sama još dva puta dnevno. Lastika, loptica, teg, stolica, sto, dovratnik...
Stolica za kupanje, kolica dok idemo na kontrolu.
Kretanje po kući uz pridržavanje ispod pazuha. Kretanje sa štapom. Konačno sam na svojim nogama, stojim. Jedva čekam da sama odem u kupatilo. U avgustu uspijevam. Krećem se, idem uz stepenice, pridržavajući se za zid i ogradu.
Vraća se sjećanje, vraćaju se riječi, značenja, emocije. Uporna sam da vratim funkciju u rukama, da ispravim kontrakturu u laktu i šaci. Boli me stisak šake, prstima ne mogu da dodirnem dlan. Ne mogu da podignem ruku iznad ramena. Ponovo me boli. Nastavljam. Zar postoji nešto što me nije boljelo?
Jedva čekam da se vratim na posao, da radim. Grize me savjest...
Smeta mi buka, galama, histeričan i napadan smijeh, jači zvuk, gužva. Smeta mi toplota, pregrijana prostorija, preklapanje glasova u isto vrijeme, nagli pokreti, lupanje predmetima. Smeta mi nemar, bezobzirnost, bahatost, bezosječajnost, sebičnost, sujete, strah i ponovo sebičnost.
Smeta mi moja prevelika odgovornost za druge, moja požrtvovanost, moja brižnost. Smeta mi moja potreba da zaštitim druge, od njih samih, od sebe, od svega. Smeta mi što je samo postalo važno da ja budem tu za druge.
Svi se dive oporavku, mnogi ne vjeruju da sam imala moždani udar. Za par mjeseci većina njih stvarno i zaboravlja.
Misle da postoje samo vidljive posljedice, one fizičke. Ne znaju da postoje i nevidljive fizičke. O kognitivnim, nervnim, emotivnim i mentalnim ja onda i ne pričam jer nemam kome. S njima živim. Treba mi stručna podrška koja se u ovoj državi ne pruža. Nju treba sama da platim. Kao i slobodu, kao i život.
Sve plaćam, više nego što se meni plaća. Sve plaćam više nego što vrijedi.
Prolazi i ovaj april. Preživjela sam. Živa sam. Vraćam sebi svoj život. Tako će doći na red i svi životi moji. Opet i iznova.
Comments