Tekst je pisan u martu 2014.
Niko ne voli da mu se drugi miješa u posao, šta više, ne voli ni da mu sugeriše ili analizira njegov rad jer i to se već tretira kao miješanje i “pametovanje”. “Ko si ti da me učiš mom poslu?”, čuvena narodska.
Na ovo me je inspirisao tekst objavljen kao blog na portalu B92.net. Tekst u kojem žena s invaliditetom opisuje posljedice i medijske i komunacijske izraze određenih grupa, u ovom slučaju marginalizovanih, konkretno osoba s invaliditetom i LGBT populacije. Ja ću kasnije u analizi dodati i žene.
Da bi se privukla pažnja javnosti koriste se različita sredstva, u zavisnosti od cilja koji se želi postići, a najčešće ukoliko se ne bude dovoljno “vješt” taj cilj bude komercijalan.. Ili je možda svaki cilj po sebi istovremeno i komercijalan? Pitam se!
Većeras sam bila na crnogorskoj premijeri filma „Lud za tobom” u režiji Danila Marunovića, momka čiji je talenat i volja nesporan. Vidi se to i po filmu i po svrsi istog.
O filmu neću pisati jer sam već ranije pisala o doživljajima nakon prvog susreta s osobama s invaliditetom koje žive u “Komanskom mostu”.
Često ih zovu “štićenicima”, ne znam samo čijim i od koga! Možete štititi sebe od sebe samih, sebe od drugih i druge od sebe. Mislim da je ovdje cilj bio da većina zaštiti sebe od tih „drugih”, a ja bih voljela da je rezultat da su ti „drugi zaštićeni” od nas/njih/većine.
Priča filma „Lud za tobom” je jedinstvena po emociji, ljubavi, iskrenosti i sitnim stvarima koje život znaće „običnim i prostim” ljudima. Ljudima koji nikad nijesu dobili mnogo da bi željeli dovoljno. Zato žele malo, a nekad ni toliko ne dobiju. Ljudi koji o ljubavi partnera govore na osnovu pažnje koju je partner poklanjao kroz hranu, slatkiše, piće, odnosno LJUBAV.
I ti ljudi, čini se, samo osjećaju i vrednuju ljubav. Kod njih nema sujete, zavisti, pakosti... kod njih samo ima volje za životom, srećom. Međutim, sredina ih je ipak uvukla u ono „ljudsko”. Ponekad se i sami sebi podsmijavaju jer to rade drugi s njima, ponekad sami sebe potcjenjuju jer i to rade drugi s njima, ponekad se sami sebi krste jer i to često rade drugi pred njima i zbog njih. Međutim, kad su zajedno i izolovani u svom svijetu,drugačiji su. Samo se u gomili počinju ponašati kao drugi.
Sjela sam u I ili II redu, zavisi kako brojite. Prvi je rezervisan za korisnike kolica, zato sam bila u drugom. U redu iznad bila je „gospoda”, ugledni ljudi, manje-više poznati, samouvjereni i, rekla bih, nadmeni. Takvih ima u svakom krugu. Da nije i takvih ne bi bilo zanimljivo.
Gospodin u razgovoru s jednom ženom reče onu poznatu krilaticu. Na prvi mah pomislih i da je ta krilatica imala dobru namjeru. No, ubrzo se razuvjerih.
„Znaš, iza svakog uspješnog muškarca stoji (uspješna) žena, lijepa kao ikona, a ikone ćute”. Reagovati ili ne, zapitah se, ali u trenutku upitanosti, vidim da se gospođa smije tome što je čula. Naljutih se u sebi, pobijesnih, ali poče film, baš u tom trenutku. Valjda da bi i ikona od ovog gospodina na trenutak zaćutala.
Da se vratim blogu... Žena je pisala o nekom tekstu na kraju kojeg je, čini mi se, sama sebe razuvjerila da nije marginalizovana. Pisala je o pozivu da piše za jedan časopis, da piše kao osoba s invaliditetom. U trenutku kada je časopis izašao u prodaju, kupila ga je da bi vidjela tekst, međutim, prvo je primijetila slike objavljene uz tekst.
„Fotografija starije gospođe u kolicima mi je odmah privukla pažnju. Kolica su ispred stepenica, žena ima oboren pogled i deluje zabrinuto, možda i više od toga, beznadežno. Zatim mi pogled pada na fotografiju žene koja prosi (slika je deo fotografije ispod) - pretpostavljam da ne moram da kažem da joj je lice ozbiljno. Osmeh mi mami fotografija psa vodiča, ali ne vidim kome pomaže. Sledi zaista lepa fotografija, dva muškarca sa detetom. Svi se smeju i izgledaju srećno i veselo. Prosto poželite da im se pridružite. I na kraju, fotografija dve devojke. Vidimo im samo leđa, zagrljene su i gledaju u daljinu. Čine mi se zagledane u budućnost.”
Zapitala se da li bi doživljaj nje same od drugih bio drugačiji da ne koristi kolica, da li bi ljudi mislili da je srećnija i veselija zbog toga. Kao i o tome da li njena seksualna orjentacija „može da utiče na to kako će marginalna grupa u koju sam svrstana da bude predstavljena na fotografijama. Da li bi osoba s invaliditetom koja je član LGBT zajednice bila predstavljena fotografijom na kojoj ljudi izgledaju srećno? A možda samo nisam izvela dobre zaključke.”
Ne želim njoj razotkriti misteriju jer ne znam da li je moguće doprijeti vremenski i prostorno do žene koja je pisala blog, ali me je inspirisala na tekst, na analizu.
Subjektivno gledajući, razumijem je i potpuno sam saglasna.
Međutim, kada razmislim jasno mi je o čemu se radi.
Oni koji afirmišu prava LGBT ih žele prikazati afirmativno, veselo, „ništa drugačije od nas”. Da bi prihvatili LGBT osobe potrebno je ljudima pokazati da ljudi mogu biti srećni u njihovom okruženju, da pobjeđuje ljubav.
Međutim, kad prikazujete osobu s invaliditetom drugima prikazujete „teško stanje i situaciju u kojoj se nalazi”. Malo je nelogično prikazati korisnika kolica nasmijanog ispred stepenica ili osobu oštećenog vida nasmijanu u lavirintu bez putokaza, zar ne? Uh, obuhvati me jeza. Cilj je približan, ali da li se postižu isti rezultati? Bojim se da ne.
Ljudi su decenijama unazad navikli da osobe s invaliditetom doživljavaju kao smrknute, nevesele, isfrustrirane, a nikad se nijesu upitali da li su takvie zbog njih!
S druge strane to je za posljedicu upravo imalo slike kakvim se oni prikazuju, a ujedno i doživljavanje da tako treba, jer ih je “invaliditet predodredio na takav život”. Tako razmišlja većina, pa i gospodin iz III reda. Tako misli i za ženu. Njemu je logično da je vidi krvavu i razbijenu, a i ovom društvu je logično da bi pokazalo posljedice nasilja. Ali i ovdje isto pitanje, ujedno i moj strah: da li se takvim slikama postiže nediskriminacija, ravnopravnost žena i osoba s invaliditetom. Zar su predodređeni da budu „drugačiji”?
Gospodine iz III reda, molim Vas odgovorite mi, završio se film, ikona može da progovori.
