top of page

KONTRADIKTORNA STVARNOST

Imala sam 12 godina. Pubertet, bubuljice, brige, škola, ljubavi, ispitivanje, preispitivanje, osjetljivost, osjećaj straha, prve nesigurnosti, prve „ozbiljne“ suze... Te 1999. dogodilo se i bombardovanje. Danas ga neki zovu NATO agresijom, a neki NATO intervencijom. Politički, kako ko zauzima stav, tako se i izražava.


Vratila sam se iz Beograda oko 20. marta te '99. Bila sam na kontroli.

Istog mjeseca, 24. po datumu, počelo je bombardovanje. Bila sam na času srpskog jezika. Ušao je direktor u učionicu, obavijestili su nas na času.


Objasnili su nam kako treba da se ponašamo. Ništa razumjela nijesam. Samo se sjećam sirena i zvukova aviona mjesecima nakon toga. I sjećam se pjesme Igra rokenrol cela Jugoslavija. Bila je otpor svemu što se dešavalo, a označavala je jedinstvo naroda. Dugo sam je posle toga slušala. Iskreno, i danas je rado čujem.

Prethodno, čini mi se, od oktobra 1998. bila sam na Banjici, u Beogradu. Boravila sam tamo skoro do sredine decembra. Datuma se ne sjećam. Sjećam se samo da sam došla kući par dana prije porodične slave (Sveti Nikola). Sjećam se mnogih drugih detalja: doktora, sestara, bolničkih kreveta, posteljine, cimerki iz sobe i cimera iz dotičnih soba, operacione sale, šok sobe, Ilizarovog aparata na desnoj nozi, štaka, improvizovane škole, ili, bolje reći, par predmeta, među kojima posebno fizike, košarkaša Harisa Brkića, sada, nažalost, pokojnog, kojeg sam tada upoznala, pjevača Zorana Kalezića i njegove sestre Jelene...


Najmanje godinu prije odlaska sjećam se nekih razgovora, uglavnom roditelja s drugim ljudima, rodbinom, gostima...


Objašnjeno je roditeljima da tamo mogu da „porastem“. Vjerovali su. A meni je objašnjeno da je tako bolje, da tako treba, da izgledam kao druge djevojčice i djevojke, da budem visočija, da nosim štikle. Ovo poslednje mi je, sjećam se, govorila jedna od tetaka. Vjerovala sam. To je tada bila jedina istina. U suprotnom, shvatila sam da ću biti nesrećna i nezadovoljna i da moji roditelji, takođe, neće biti srećni, zbog čega sam jako mala naučila šta znači osjećaj krivice. Osjećaj krivice da porodica nije srećna zbog „takvog“ djeteta.


Sve se pripremalo dugo. Kada sam trebala da pođem najteže je bilo pozdraviti se s vršnjacima. Nijesam znala koliko ću se zadržati. Sada se ne sjećam koliko je trebao da traje postoperativni period na samoj Banjici, a koliko kući, pa kontrole, i opet tako. Znam da sam operaciju u bolnici čekala sigurno dvije – tri nedjelje.


Sjećam se, ipak, najbolje tog dana u školi, kada sam trebala da se pozdravim od drugara. Osjećala sam kao da se opraštamo. Plakala sam nakon škole, kao da se nikada više vidjeti nećemo.

Shvatila sam da će me čekati, ali i da će proći dosta vremena, igre, lekcija, pismenih, odgovaranja iz klupe, prepričavanja doživljaja... dok se vratim.

Osjetila sam taj dan da se nešto dogovaraju, da neko od njiih, na poseban način, treba da mi priđe. Bili su zbunjeni, ni sami nijesu znali kako.

Ispostavilo se da su donijeli novac, da me časte, za put, za liječenje... Ako se dobro sjećam, neko je dao 20 maraka, neko 10 maraka, koliko ko je imao, ali svi su učestvovali, nekolika razreda, ne samo moj. (U mom razredu je tada bilo nas šestoro, pet djevojčica i dječak. Približan broj djece je bio i u petom, sedmom i osmom razredu. Svi smo bili dosta bliski)


Nijesam uzela novac. Osjetila sam se povrijeđenom i postiđenom. A oni to, naravno, nijesu željeli. Mislili su da čine „samo“ lijep gest. A ja sam se loše osjećala. I nije to bio mali novac u tom vremenu. Naravno, nijesu ni hiljade bile u pitanju, kao što se danas skupljaju, ali jesu stotine.

Sjećam se da sam plakala. Odupirala se. Ne znam šta sam govorila. Zaista se nadam da nikog nijesam uvrijedila. Vjerovatno su se osjetili poraženim. Vratili su novac, ali su neki od njih prije mog odlaska došli kući, ili nakon povratka iz Banjice. Neki su kupili nešto i opet to potrošili. Vratili su, valjda, sebi dobre osjećaje.

Možda, ipak, djeca nijesu. Ona su u ovoj situaciji trebala učiniti dobro djelo. Ona su subjekat ove priče. Njihova briga i ljubav je trebala biti najvažnija.

Tada nam kao djeci niko nije objasnio da to ne mora ići zajedno s novcem, može neka razglednica, neko pismo. Niko nam nije objasnio.


Nakon kraćih ispitivanja u Banjici podvrgnuta sam operaciji. O tome sam pisala u svom tekstu Invaliditet – stanje duha i/li tijela? I neću ovdje objašnjavati Ilizarovu metodu. Pisala sam i o posljedicama buđenja i kraćoj kliničkoj smrti koja me je definitivno „probudila“.


Nekoliko mjeseci sam nosila aparat na nozi, iako noga nije polomljena, kako je trebalo, a na drugoj nije ni stavljen aparat jer je operacija prekinuta.

Nosila sam aparat i kretala se uz pomoć štaka (Što bi naši ljudi rekli: Bila na štakama. Ipak, nikako ja na štakama, samo su štake meni bile ispod ruku)

S aparatom nijesam mogla da trčim, da skačem i, ono što sam najviše voljela u to vrijeme, da igram fudbal i odbojku.

Jednom sam, dok sam bila u bolnici, pokušala neku akrobaciju sa štakama, da se, kao iskusni korisnici štaka, vratim unazad. Malo je falilo da posrnem, odnosno padnem unazad, s aparatom na nozi, glavom u beton.


Shvatila sam tada koliko je važno iskustvo i praviilno korišćenje pomagala. Nijesam znala tada da se to postiže obukom. A te i takve obuke ni dan danas nema u Crnoj Gori, već kad vam isporuče pomagalo daju vam ga onako u paketu. Niko vas ne obučava i ne govori kako pravilno da koristite, niti vas upozori šta se sve može desiti ako nepravilno koristite pomagalo.


Niko vas, takođe, ne uči ni koliko je važno da koristite pomagala, ako su vam iole potrebna. Na primjer, ako se otežano krećete, da koristite kolica jer tako čuvate mišiće i kukove, ne krivi vam se kičma.

Ako imate oštećenje vida, posebno ako imate visoko oštećenje vida, niko vam ne objašnjava koliko je važno da koristite govorni program, a ne da „zurite“ u kompjuter i u telefon i da gubite i to malo preostalog vida.

Niko vam ne objašnjava da s pomagalima nećete biti manje vrijedni, niti sprovodi kampanje i edukuje društvo da vas takvog/takvu prihvate, da nemate odbojnost od pomagala, kao da nose nesreću sa sobom.


Doduše, objašnjavaju vam, ali objašnjavaju vam to druge osobe s invaliditetom, i to rijetke, jako rijetke. One koje svoja pomagala smatraju dijelom sebe i tako i žive. One koje su ograničene kada nemaju pomagalo, a ne s pomagalom. One koje su davno prihvatile svoje oštećenje i shvatile da je invalidiet ono s čim će se suočavati u životu. Nekada će taj stepen invaliditeta biti veći, nekada manji. Zavisi i od pomagala, i sredine u kojoj živite i radite, zavisi i od ljudi i stavova koji vas okružuju, od politika države, administracije, okoline... Ali su shvatili davno da oštećenje nije isto što i bolest, i da invaliditet nije bolest, već društveni fenomen. Shvatili su da ne mogu biti izliječeni već samo rehabilitovani. Zato se bore za pristupačnost okruženja i institucija, saobraćaja, usluga i informacija i komunikacija.


Zato je njima važno kvalitetno i istinsko inkluzivno (Ne improvizovano crnogorsko) obrazovanje, zapošljavanje, samostalni život, usluge u zajednici, kvalitetna i dostižna medicinska zaštita, medicinska rehabilitacija, pravo učešća u javnom i poilitičkom životu, umjetnosti i kulturi, sportu...


Dvije godine nakon tog perioda opet sam boravila u Beogradu, ovog puta na VMA. Ispitivali su alergije na anesteziju jer se 1998. ispostavilo da sam se probudila u toku operacije i zbog, navodno, pogrešne anestezije. Imala sam oko 50 uboda na rukama. Utvrdili su tada da sam alergična na sve totalne anestezije.


Nakon nekolike godine sam shvatila da mi treba brava na vratima, niža od standarde, kuhinja niža od standardne, štekeri za svijetla koji su niži od standardnih ili makar onih u visini glave nekog od 1,70 m i tako dalje... Tako sam sebi počela organizovati život.


Buniti se protiv visokih šaltera, senzora koji ne rade, visokih bankomata i platomata, visokih polica u radnjama... Ili da bolje razumijete, počela sam se buniti i suprotstavljati svemu što je iznad mene. :)


Ipak, i danas sve više čujem jecanje da se liječi invaliditet. Organizuju se kampanje, uključuju se i utrkuju mediji ko će biti humaniji, ko će snimiti prilog, koji za srce ujeda, plač djeteta ili majke u krupnom kadru, sve pod parolom da se nešto liječi matičnim ćelijama.


Objašnjavaju nam kako su djeca vesela, ali zamislite ne hodaju, ne govore. Ali, gle čuda, vesela su, pa kako to dvoje zajedno ide?! Kako ta djeca mogu biti srećna i vesela? Valjda je logično da budu nesrećna, da stalno plaču. I kako se ona igraju s drugom djecom? A prenesu nam i da se igraju. Sve je drugo isto kod te djece, ali eto, ne hodaju, ne govore... nesrećna su.


Ipak, ti isti mediji nikada ne istražiše, niti nam prikazaše nekoga ko se izliječio od paraplegije, cerebralne paralize, distrofije ili atrofije. Nikada nam još nijedan takav prilog nijesu prikazali. I pitam se da li se ti mediji sjete da s nekim nakon povratka iz daleke Rusije, Amerike, ili Turske urade prilog i pokažu rezultate narodu koji je novac uložio. A i do sada su išli, novci su skupljani, „liječili“ smo neke druge od kvadriplegije, paraplegije, cerebralne paralize. Znaju li mediji da su ti isti danas među nama i svi imaju i dalje ista oštećenja?! A skupljane su hiljade maraka i eura, neki iznosi su se kretali u iznosima dobrih stanova u današnje vrijeme. Ovo namjerno upoređujem.


A tek se pitam gdje je odgovornost doktora da kažu roditeljima da se sva ova oštećenja i stanja ne mogu izliječiti jer medicina im još nije našla lijeka? Gdje su ti doktori i gdje je to nadležno ministarstvo koje kreira politiku da objasne građanima da se ta djeca ili odrasle osobe neće vratiti izliječene? Ili da makar priznaju da ih tamo šaljemo jer naša država ne pruža kvalitetan nivo i raspon usluga medicinske i fizikalne rehabilitacije i socijalne habilitacije?


A tamo gdje idu sva ta djeca mogu samo da dobiju nešto kvalitetnije usluge rehabilitacije i habilitacije, ali nekada će ti procesi biti bolni, trajati godinama, i ako se ne nastave neće donijeti rezultate. Svakako se niko do sada nije vratio izliječen.


I roditelji moraju vjerovati u čuda, željeti najbolje svom djetetu, a oni vjeruju da je najbolje da njihova djeca budu izliječena od oboljenja, ili oštećenja jer oni osjećaju krivicu što se sve to desilo. Niko im nije pružio psihološku i socijalnu podršku, niko im nije objasnio kako sebi život da organizuju, učine dom i okruženje pristupačnim, i svakako, ako je potrebno, obezbijede redovne rehabilitacije svojoj djeci i osobama s invaliditetom jer to država ne radi. Ona novac raspoređuje toliko da nas sve drži na aparatima.


Bilo bi korisno i da nam, kad već sami ne plaćaju transplatacije organa, ipak, kažu da ima smisla dati novac za transplataciju srca, bubrega, jetre... Da ima smisla biti donor nakon smrti jer time spašavamo život drugoga.


I često bi bilo korisnije da ne plačemo nad prilozima, već da pomognemo porodicama da shvate na vrijeme, i na pravi način, da im ponudimo sve istine ili jednu jedinu istinu. Bilo bi korisno da roditelji znaju da njihova djeca doživljavaju traume, pate i osjećaju se krivim kada porodica pati, kada ona nijesu „u redu“, da shvate kakve posljedice može imati razdvajanje od vršnjaka, braće i sestara, ispisivanje iz škole, odustanjanje od obrazovanja i vraćanje u svoju zemlju s gorkom istinom i razočaranjem. Razočarenjem jer se nijesu izliječili.


A mogao se imati pristupačan i pristojan stan, auto, ili neka pomagala kvalitetna. A moglo se imati djetinjstvo, normalno djetinjstvo, zdravo odrastanje, prihvatanje, mogla se imati sreća i osmijeh.


Mogla se imati drskost i hrabrost. Mogla se reći istina. Zato je i ovdje.


©2018 by marina.vujacic. Proudly created with Wix.com

bottom of page