top of page

Samoprihvatanje je ljekovit proces koji svi prolazimo



Samoprihvatanje je proces koji svi prolazimo, neki od nas više puta tokom života, a neki od nas svakoga dana. Samoprihvatanje je prirodan proces, proces koji je poželjan, koristan, svrsishodan i važan, ne samo za nas već je važan i za nama bliske ljude i one na koje utiče naše ponašanje i naše djelovanje. Ali, valja se vratiti na početke moga prihvatanja sebe. Otuda ta moja ogromna ljubav i strpljenje prema djeci. Sigurna sam da je tako. I ne mislim da sam zbog ljubavi prema djeci bolja i vrjednija od drugih, ali jesam srećnija i bogatija od mnogih.

Još iz djetinstva, kada je počelo prihvatanje sebe drugačije, sebe svoje, sebe same. Uporne, tvrdoglave, nepokolebljive, ponosne, pa i prkosne. U subotu, 25. marta 2023. bila sam u Osnovnoj školi Ratko Žarić u mom Nikšiću, povodom obilježavanja Dana nediskriminacije.

Počela sam sa šalom, a završili smo s osmjehom i oni s aplauzom. A oni su za aplauz, oni iskreni, direktni, bez zadrške, bez ustezanja, bez loše namjere. I počela sam rečenicom da me pitaju sve što žele i sve što bi željeli pitati neku osobu s invaliditetom.

Prethodno, sve je počelo na kraju srednje škole i na prvoj godini studija. Onda, kada sam shvatila da nikada neću pobjeći, niti se sakriti od podsmjeha, komentara, pitanja, gestikulacije, da neću nestati i potonuti. Odnosno, ukoliko budem nastavila skrivati se i nestajati da će me stizati svi ti pogledi, podsmjesi, komentari i činiti me daljom od sve te djece i svih tih odraslih ljudi. Činiće me dalekom i stranom, ničijom, a ponajmanje svojom.

Shvatila sam da sve to trebam sresti, pogledati, odgovoriti, objasniti i da to mogu uraditi samo ja. Jer, samo ja znam kako se osjećam, kako razmišljam, šta želim... I djelovalo je. Nakon što sam preuzela inicijativu i zamolila ko zna koliko roditelja da mi dozvole da ja odgovorim njihovom djetetu „zašto sam mala, zašto nijesam porasla". I nije dijete loše vaspitano ukoliko se nasmije, pokaže prstom, pa i ukoliko me oslovi nekim uvredljivim, omalovažavajućim, terminom jer sve su to djeca vidjela od nas ili iz onoga što im „serviramo‟ mi, roditelji, vrtići, škole, mediji – crtani filmovi, video spotovi, filmovi, razni ljudi...

Onda sam počela prva govoriti i ono što me pitaju i ono što mislim da bi me pitali. Govoriti da ne moraju svi ljudi porasti, biti visoki, da je važno kako se osjećamo, kako razmišljamo, šta i kako radimo, kako živimo.

Tako, na pitanje koliko imam godina danas odgovorim da imam 36, na pitanje koliko sam visoka odgovorim da sam visoka 133cm, na pitanje je li moj nizak rast nasljedan, da ne mora biti i da ga ja nijesam naslijedila od svojih roditelja, niti je poznato da ga je neko u porodici imao. Kažem da se ne bih mijenjala ni sa jednom osobom, ni sa jednom ženom na svijetu. Da jedino želim sebe mijenjati. Sebe, zato što znam da ću tako promijeniti i druge. I „radi” to već dobrih 13 godina, simbolično srećnih, nikako baksuznih. :)

Na pitanje: „Pošto si ti mala, da li ti jedeš kao i drugi ljudi ili jedeš manje?", odgovorih da jedem koliko mogu, nekada manje od drugih, nekada, možda, više. Na pitanje, da li imam prijatelje koji su osobe s invaliditetom, a prijatelje koji su osobe bez invaliditeta, odgovorim da imam i jednih i drugih i da se prijateljstvo ne dešava zbog toga što neko jeste osoba s invaliditetom ili zbog toga što je neko osoba bez invaliditeta. Da ima invaliditeta koji su fizički vidljivi i onih koji to nijesu. I da ne moramo uvijek znati da li je neko ili nije osoba s invaliditetom. Da ja svoje iskustvo invaliditeta ponosno nosim i ne dam nikome, ali ne moram ići ulicom s natpisom: „Ja sam osoba s invaliditetom.” To je isto kao što ne moram javno govoriti da volim prirodu, životinje, poeziju, putovanja… Ne moram, ali to mislim, to osjećam i to živim.

„Da li su te nekada vrijeđali i govorili ti ružne riječi?", - Da, jesu, ali ne zato što su loši ljudi, nego zato što ne znaju i ne umiju bolje i drugačije u datom trenutku. Logično je kada dijete pita, kada se nasmije ili kada pokaže prstom na osobu s invaliditetom, pa i osobu niskog rasta. Ali, ne treba mu odgovarati: „Ovako ćeš i ti ako ne budeš jeo/jela supu”. „Ovako ćeš i ti ako ne budeš slušao/slušala roditelje.” I ne treba ga uraditi, a bilo je i udarenih jer roditelji žele sebe opravdati. Možda je logično, ali nije ispravno. Baš nije ispravno.

To je zastrašivanje zbog kojeg djeca, ni kada odrastu, neće željeti osobe s invaliditetom da sretnu, da razgovaraju s njima, da žive s njima. Zato nam istraživanja pokazuju da smo poželjni u komšiluku, ali nijesmo poželjni u nečijoj kući.

Ali, stvarno, odavno nema uvreda u privatnoj sferi, u javnoj „samo" na internetu. Ne treba biti ni divljenja, to nikako jer i ono nastaje, najčešće, iz niskih očekivanja od osoba s invaliditetom, a opstaje jer „invaliditet ga/je nije spriječio, pobijedio/la je invaliditet, međutim, uprkos, iako‟… i tako u nedogled.

"Da li osobe niskog rasta moraju imati djecu niskog rasta?" Ne moraju. Znam roditelja niskog rasta koji imaju djecu koja nemaju nizak rast.

"Da li ti voziš auto?" – Ne jer ne želim, a znam osobe niskog rasta koje voze auta, automatik ili s prilagođenim komandama.

"Koliki broj obuće nosiš?" - Nosim broj 36, kao mnoge druge žene. :) I tako se iznizaše i pitanja i odgovori.

I tako se sjetim kada me je, prije nekoliko godina, jedna djevojčica iz šestog razreda pitala gdje kupujem odjeću. Tada mi je prijatelj rekao da me to nikada nije pitao jer je mislio da zna. A ispostavilo se da nije znao. :)


„Kada sam počeo da volim sebe

Shvatio sam da sam uvijek i u svakoj datoj situaciji na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

I razumio sam da je sve sto se događa ispravno.

Od tada sam mogao biti miran Danas znam. To se zove – POVJERENJE.


Kada sam počeo da volim sebe

Shvatio sam koliko može da uvrijedi nekoga

Kada pokušavam da ga natjeram na nešto što ja hoću Iako znam da trenutak nije pravi

I da osoba nije spremna za to Čak i kad sam znao da sam ta osoba – Ja

Danas znam – To se zove – POŠTOVANJE.


Kada sam počeo da volim sebe

Shvatio sam da su emotivni bol i tuga samo upozorenja da ne smijem da živim protiv sopstvenih uvjerenja

Danas znam – To se zove – AUTENTIČNO POSTOJANJE.


Kada sam počeo da volim sebe

Prestao sam da žudim za drugim životom I vidio sam da je sve oko mene samo podsticaj za boljim.

Danas znam – To se zove – ZRELOST.


Kada sam počeo da volim sebe

Prestao sam da sebi uskraćujem slobodno vrijeme

I da stalno skiciram nekakve veličanstvene planove za budućnost

Danas radim samo ono u čemu uživam i što me zabavlja, što volim i od čega se od srca smijem

Na moj način i u mom ritmu

Danas znam – To se zove – ČASNOST.


Kada sam počeo da volim sebe

Pobjegao sam od svega što nije zdravo za mene

Od ždranja, ljudi, stvari i situacija

I od svega što me spušta i odvlači dalje od mene

U početku zvao sam to – Zdravi egoizam.

Ali danas znam to je – LjUBAV KA SEBI


Kada sam počeo da volim sebe

Prestao sam da želim da sam uvijek u pravu

Iako sam ruku na srce manje griješio

Danas znam - To se zove – SKROMNOST.


Kada sam počeo da volim sebe

Prestao sam da živim u prošlosti i da brinem za budućnost

Sad živim samo u ovom momentu u kojem se sve događa Tako živim svaki dan i zovem to OSVIJEŠĆENOST.


Kada sam počeo da volim sebe

Prepoznao sam da me moje razmišljanje može učiniti jadnim i bolesnim

Ali kada sam tražio podršku srca

Um je postao važan partner

Danas tu vezu zovem – MUDROST SRCA.


Mi ne treba da se plašimo predstojećih svađa, sukoba i problema sa nama i drugima

Jer, čak i zvijezde ponekad lupe jedna u drugu i stvore neke nove svjetove

Danas ja znam – TO JE ŽIVOT!“


- Čarli Čaplin (Charlie Chaplin)

Comments


bottom of page