Već duži vremenski period razmišljam kako bi bilo značajno na jednom mjestu objediniti sve posljedice i promjene života nakon moždanog udara, kako one koje direktno proizvodi moždani udar - u mom slučaju hemoralgijski tip - tako i one koje nastaju iz odnosa sa ljudima, okolnosti i okruženja u kojem se nalazimo, zajednice i društva u kojem živimo. Ovdje je važno naglasiti da ovaj tekst nije nikakav skup naučnih stavova, medicinski utemeljenih tvrdnji i dokaza, već isključivo iskustveno poimanje i opis onoga što ja nazivam – život s posljedicama moždanog udara. Drugim riječima, život bi se mogao podijeliti na život prije i život nakon moždanog udara. Tvrdim da sve što slijedi je isključivo donio moždani udar i, kao što rekoh, okolnosti, ljudi i iskustva nakon njega. Ovo naglašavam jer mi se nebrojeno puta desilo da nakon što navedem neku od promjena koje su mi se desile, čujem rečenicu: To se i meni dešava, to ti je s godinama. Nema to veze sa moždanim.
Hvala svim ekspertkinjama i ekspertima. Ipak, meni TO nije s godinama. Naprotiv, što se godina tiče, nikad se bolje osjećala nijesam, osim u ranom, bezbrižnom djetinstvu.
Redom, prva posljedica koja se dešava nije spoljna i fizički vidljiva, već unutrašnja.
Hemoralgijski tip, ili izliv krvi u mozgu, sam po sebi stvara unutrašnje promjene i oštećenja organizma, što je u mom slučaju za posljedicu imalo gubitak svijesti i nepomičnost. Krvarenje se nije desilo u par minuta, već je trajalo satima, možda i danima, pa se i gubitak svijesti desio ciklično, sa prekidima svijesti na momente, do potpunog gubitka svijesti.
Nadalje, povezano s tim desio se i gubitak pamćenja, pa su ostale određene praznine u sjećanju u vezi sa događajima koji su prethodili tome, ali i gubitak pamćenja o ličnom životu i stvarima, poput zaboravlljenih šifri koje sam koristila za telefon, uključujući i aplikacije na telefonu, svakako i one za elektronska plaćanja i dr. zaboravljanja imena ljudi, odnosa sa njima, zaboravljanja riječi i značenja riječi. U stvari, najkraće rečeno u jednom periodu sve se svodi na život u kojem se razlikuje bijeli, zeleni i plavi mantil od ostatka odjeće. Toliko o poimanju ljudi. Razlikuje se i bol od odsustva bola i neprijatnost od odsustva neprijatnosti. Sve osim toga je diskutabilno.
Zanimljivo je da se sjećam ružnih iskustava i događaja u periodu koji je prethodio moždanom, uključujući i izgovorene i upućene riječi u tim prilikama. Ona nijesu isparila, na sreću ili nesreću.
Od dugih pet mjeseci boravka u bolnici dugo sam se sjećala i razumjela samo neke segmente i događaje, a i nakon izlaska iz bolnice u jednom periodu samo sam bila u stanju da pamtim neke segmente.
Udar (izliv) se ponovio nakon nedjelju dana. Za razliku od prvog, drugi se desio dok sam bila u bolnici, pa je medicinska intervencija bila blagovremena. Intervencije izvedene na glavi, odnosno mozgu ishodovale su ugradnjom stenta koji je i dalje tu – na svom mjestu. Postojanje stenta i nekoliko intervencija u februaru i martu 2022, i moguće i ostalo što se dešava u glavi prije i nakon toga, za posljedicu ima osjećaj trnjenja, stezanja, peckanja, i pritisak koji se u tom dijelu glave konstantno osjeća. Jednostavno, najkraće rečeno, osjećaj stranog tijela u glavi.
Fizički vidljive spoljne promjene, a koje su opet uslovile unutrašnje promjene i oštećenja organizma odnosile su se na potpuni gubitak ravnoteže i balansa, nemogućnost pomjeranja i upravljanja tijelom, potpunu atrofiju mišića, ukočen i izgubljen pogled, promjenu boje lica, do kontraktura u zglobovima, ne samo nogu i ruku, već i prstiju, posebno na rukama. U početku sve je to uslovilo i značajan gubitak moći govora, a uz usporene reakcije i kognitivna procesuiranja sve se odražavalo na jedva par izgovorenih riječi, tihog glasa i jako usporeno, kao na slogove. U tom periodu neki su me proglasili nesaradljivom i tako prenosili porodici. Danas, nakon svega, zaista i želim postati nesaradljiva. To je jedini preostali mehanizam zaštite od drugih.
Pojedinačno o svemu prethodno navedenom je teško pisati jer bi zahtijevalo i stručnu analizu, ali ukočen pogled, usmjeren na jednu tačku u kojoj može ostati i satima, je bio karakteristika koja je, pored nepomičnosti ostatka tijela, dugo potrajala, a kontrakture u nekim prstima traju i dalje, poput palčeva kojima još uvijek u savijenoj šaci ne mogu dodirnuti dlanove ruke.
Dugi i intezivni oporavak nakon izlaska iz bolnice uslovio je vraćanje balansa, ravnoteže i pokretljivosti. Međutim, ravnoteža je varljiva stvar i može da se izgubi u stotinki sekunde i dugo nakon perioda fizičkog oporavka. Ovo na način što su nervi osjetljiviji i predmeti mogu češće ispadati iz ruku, a tijelo biti labilnije pri hodu.
Naglasila sam prethodno riječi fizičkog oporavka. To ukazuje da osim fizičkih posljedica, moždani udar dakako izaziva i prouzrokuje i neke druge posljedice. U tome besmisao one rečenice iz naslova, a upućena mi je direktno. I nije nikako jedina koja se urezala u pamćenje i izazvala posljedice i na „drugim mjestima“.
Sve i da nemam fizičkih posljedica, a imam i fizičke, moraju postojati i neke druge, u kombinaciji sa fizičkim ili bez njih, potpuno nezavisno, same za sebe.
Elem, već intezivnih godinu i po razmišljam i čeznem za tim što nemam s kim da razgovaram i dijelim iskustva života nakon moždanog udara. Ne postoje grupe samopodrške ili neka druga vrsta aktivnosti osoba koje su preživjele moždani, a ne postoji ni interesovanje drugih ljudi, oslobođeno njihovih predrasuda, uvriježnjenih mišljenja i unaprijed zakucanih stavova. Zato i pišem, ne pričam skoro nikome, ili svakako ne onima od kojih ja imam očekivanja da treba da razumiju. Jer, ako treba da očekujem i minimum razumijevanja, onda ne treba ni da mi se dogodi da me neko razumije, da želi da sazna i da, ako ne može da bude podrška, makar ne bude prijetnja. Prijetnja mojoj ličnosti, mojim emocijama, mom razmišljanju. Prijetnja mojim reakcijama prema sebi i drugima. Ljudi ne umiju da slušaju, ljudi ne žele samo da čuju. Misle da se neminovno uvijek od njih očekuju da budu pametni i da izvode zaključke, pa brzaju sa svojim ocjenama.
Izliv krvi u mozgu izazvao je prekid menstrualnog dijela ciklusa, cijelih godinu dana, a onda vraćanje, pa ponovni prekid, pa ponovno vraćanje. Na moju sreću sve se stabilizovalo, iako su mi dvije osobe, nakon što sam im saopštila, uputile rečenicu da mi je tako lakše i da je možda i bolje. Jasno je zbog čega, ali o tome ovdje neću pisati. Ovo pominjem zbog ohrabrenja drugih žena, koje se mogu suočiti s istim ili sličnim stvarima.
Izliv krvi u mozgu izazvao je i oštećenje vida koje se značajno povećalo u odnosu na period prije. Mogao je izazvati i duplanje i preklapanje koje onda vid čini u značajnoj mjeri nefunkcionalnim.
Ostatak posljedica i promjena ću samo ispisati bez podjele čemu pripadaju, a sve zajedno pripadaju promjenama koje se mogu podvesti pod mentalne i psihološke, kongintivne, nervne, emotivne i socijalne.
Zabranjena mi je izloženost zračenju, što znači korišćenje računara i drugih uređaja koji zrače, te izloženost Suncu i visokim temperaturama. Meni koja obožava ljeto i sunčanje, sada smeta sparina, toplota i visoke temperature. To uključuju i klimu koja radi u prostoriji, ili drugu vrstu grijanja prostora, makar samo onog kroz koji ja prolazim, a kamoli u kojem boravim. Odavno se tuširam hladnom vodom, a sad sam počela da volim i kupanje u hladnoj vodi. More je postalo najljepše u novembru i februaru. Nažalost, nijesam sebe pošteđela posla, pa ne činim sebi tu vrstu ugođaja, ali obećala sam sebi da uskoro hoću.
U mom organizmu su se desile promjene koje više nemaju toleranciju na glad. Ukoliko ne jedem u roku od pola sata, od trenutka svjesnosti o gladi, dešava se tremor. On se prvo ispoljava na rukama i nogama, a onda prelazi u dugu i tešku glavobolju koja potraje par dana.
Mom mozgu je toliko potreban svjež i čist vazduh da mi smeta miris cigareta, uključujući i elektronske koje se koriste u zatvorenom prostoru, i to do tog nivoa da ukoliko se na vrijeme ne sklonim posljedice bi bile pogubne. Ovo svakako uključuje i nargilu, džoint i druge supstance koje proizvode intezivan miris.
Mom mozgu je toliko potreban mir da mi smeta gužva, galama ili druga vrsta buke: petarda, vatromet, sirena, ... , glasna muzika. Mom mozgu je osim mira potrebna i koncentracija i rasterećenost. Tolika da mi smeta više paralelnih glasova istovremeno i nekad i troje ljudi koji pričaju u istom prostoru. Nijesam pošteđena ovoga, već naprotiv dešava mi se i dalje da me dvoje ljudi istovremeno nešto pita, da me prekidaju s pitanjem dok ja vidno radim nešto drugo i slično. Sve to izaziva ozbiljnu buku u mojoj glavi. Jednostavnim rječnikom rečeno, moji osjećaji su trenutno izraženi kao kod psa: čujem tri puta više nego većina ljudi. Sve je u mojoj glavi glasnije i bučnije, pa je oporavak stalan, kao što je i sve ovo što uzrokuje potrebu za njim. A ovo prethodno napisano sigurno nije istina čim sam stalno među ljudima i izložena gužvi. :) Taman kao i sve napisano. Sve sam umislila jer ja sam „jedina osoba koja se potpuno oporavila i koja nema posljedica“. Tako rekoše drugi.
Udar stvari i predmeta jednih od druge ili pad na površinu, čak i dok gledam baš u tom pravcu, kod mene proizvodi nagli pokret trzanja tijela kao da je baš mene udarilo. Dakle nije pitanje reakcije straha, već trzaja tijela koje proizvode osjetljivi, prenapregnuti nervi. Nervi koju su oštećeni.
Mentalne i psihološke promjene izazvale su razdražljivost i gubitak kontrole emocija. Ono što se ranije ispoljavalo tihom tugom, sada redovno isprate i suze. Ako se potisnu depresija i anksionznost su neminovne. Kao i sve ostalo što se potiskuje, a nastalo je kao posljedica iskustava s ljudima nakon moždanog. Reklo bi se iz čista mira, ali nije tako. Nijesam razdražljiva zato što sam emotivna, već zato što je moja unutrašnjost „ranjena“.
Izliv krvi u mozgu izazvao je dugotrajne kognitivne promjene. Suočavanje s njima trenirala sam vremenom. I dovela sebe do željenih rezultata. Sada pamtim samo ono što želim, zapisujem ostalo što mi je važno, a mimo toga ništa me ne interesuje i ne opterećujem se da li ću da zapamtim. Radije i neću.
Mom organizmu, ne samo mozgu, je zabranjena svaka vrsta umora i napora. Mom tijelu je više nego ikad potreban san, odmor, opuštanje i odustvo stresa. Tijelo koje je izmučeno tokom dana, nema odmor noću, pa je san isprekidan, neuredan i opterećen javom. Dominantno onom glupavom sa posla.
Jasno je kako dokazi do terapije na kojoj piše da se koristi zbog mentalnog napora, stresa, umora i nesanice.
Moždani udar koji sam ja imala je „toliko blag“ da ga preživi svega 4% ljudi, toliko je blag da se nije znalo tri mjeseca hoću li ja preživjeti. I toliko blag da sam pet mjeseci bila u bolnici, a prve iole vidljive pokrete napravila otprilike baš u ovom periodu (2022) godine.
Namjera ovog teksta nije bolje razumijevanje mene. To je bilo potrebno tokom 2022. uključujući i period od povratka na posao. Namjera ovog teksta je razumijevanje samo djelića onog s čim se suočavaju drugi ljudi koji su preživjeli moždani udar. A svakako sam, na moju sreću, jedna od onih koja se najbolje oporavila. Ali u taj oporavak su uložene hiljade evra sopstvenog novca i novca moje porodice i uloženo je strpljenje, upornost, konstantan napor i rad na sebi. Onaj isti rad na sebi koji i danas traje. I ovog trenutka.
I nije to kraj promjena, niti je ovaj tekst završeno iskustvo. Nije ni ispisano sve što se dešava, već samo djelić promjena i života. Ali ostaće otvoren za dopune. Onog dana kad ne bude više odgovornosti prema drugim ljudima, ne ljudske i moralne, nego pravne i faktičke.
Comments