Ako je ćutanje odgovor, neka bude najkraći.
Ako je ljubavi miris, neka ga niko ne protraći.
Ako se od želje umire, neka smrt bude najslađa.
Ako je grijeh voljeti, nek' ja budem grešnica.
Tokom cijelog života, od najranije dobi, željala sam ostati djevojčica u duši.
Uspjelo mi je, ali vjerujem ne zbog želje, nego zbog toga što sam za to predodređena. Da volim iskreno, duboko, potpuno, bez skrivenih namjera, egoizma, dvoličnosti. Da životu, kao najdivnijem daru - koji sam dobila a da ga prethodno nijesam mogla zaslužiti - uzvratim ljubavlju. Iskonskom, istinskom. I skrivenom i neskrivenom. Ljubavlju, onom dječijom koja traži radosti života. Koja u svemu vidi dobro jer samo dobro daje. Ili ne daje ništa i nikako. Nema sredine, nema polovičnosti.
I životu i onima kojima dozvolim da budu njegov dio. Ostali su u prolazu, ne tražim ih, ne nalazim ih, ne zadržavam ih. Nekad neke i ne želim pored sebe i uz moje prisustvo. Ali one koje prigrilim, bilo kako i koliko, oni ostaju u mom životu ili makar uspomena za cijeli život. Makar i ako ih ne vidim nikad više.
I ne kajem se. Kajanja bi bilo da nije bilo iskreno, da nije bilo srcem.
A znam, opasno je srcem ići kroz život. Može ozbiljno da se ozlijedi, da počne da krvari, da bude ranjeno i samo. Čak i u sopstvenom tijelu. Samo u svemu. A najprisutnije.
Ako bi me pitali koji je organ najveći, odgovorila bih: Srce. Ili ga imaš da kuca, ili ga imaš da voli, ili ga imaš za oboje. A ako je duša organ, onda je ona organ najdublji. Onaj koji se uzdiže i tone. Onaj koji najbrže mozak probudi.
Želja mi je prekinula misli. A želja je jedna, izgovora može biti stotinu. Želja se ne traži, sama se rodi, dođe kao život. Počelo je da boli, a sve je izgledalo kao najdivniji san. Dječiji, nedosanjani, dugo iščekivani, tako potreban.
Bol ne smije biti utjeha. Ali je najdublji znak da smo živi. Kad srce steže, duša se izgladnjuje, kad dah zastaje, a pogled ostaje ukočen. Tada se treba vratiti sebi, ili onom trenutku od kojeg je sve počelo. Možda još u djetinstvu. Onda sa nepunih 12 godina. Prvoj suzi djevojčice u tijelu žene, prvoj patnji, prvoj traumi, prvom preživljavanju groznog dodira, stiska, proždrljivog pogleda.
Pogledah se u ogledalu, sinoć duže nego inače. Zabrinu me sopstveni pogled, boja očiju koje nijesu sada zelene. Dobile su tri boje. A nije zima... ne smiju biti sive.
Jedina utjeha mi je čista savjest. Već u sljedećem trenutku shvatih da je možda uzaludno i to.
U kalendaru kod televizora ostao datum od ranije. Jedna noć u kojoj sam najmanje bila svoja. A nijesam bila ni svačija, ni ničija. Bila sam najsmjelija. I samo uplašena od sebe same, čak i od sopstvenih emocija, u pomisli da su presnažne. Da će se kao takve prosuti, da ih ON neće ni prigrliti, ni pokupiti, ni sačuvati za sebe. I shvatih da sam ostala i sama zaglavljena u tom trenutku, te iste večeri.
I slijedi mi teška odluka, otkad je sprovodim sve vrišti u meni. A vrisak je ovaj nemoć, a ne snaga.
A sve ostalo istrzano i isprekidano kao i ovaj tekst. Nedovršeno i nezavršeno, da svako ima svoju verziju.
Moja će i dalje biti ljubav. Iskrenost. Moj svemir.
Comentários